Kuća ljudskih prava Zagreb je organizacija za ljudska prava osnovana 2008. godine kao mreža organizacija civilnog društva s ciljem zaštite i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. Cilj im je izgradnja demokratskog, pluralističkog i inkluzivnog društva utemeljenog na vrijednostima zaštite ljudskih prava, vladavine prava, socijalne pravde i solidarnosti. Istraživanjem, monitoringom, javnim zagovaranjem i edukacijama, Kuća ljudskih prava radi na zaštiti, promicanju, razvitku i unapređivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda. Objavljivanjem godišnjih pregleda stanja ljudskih prava, tematskih izvještaja i podnesaka cilj im je doprinijeti izradi kvalitetnijih zakona i javnih politika. Jedna od publikacija Kuće ljudskih prava dostupna na njihovim stranicama je i publikacija koja prati rad Europskog suda za ljudska prava koji svojim presudama i odlukama tumači Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda: Pregled odabranih presuda Europskog suda za ljudska prava protiv Hrvatske za 2021. i 2022. godinu.

Valja spomenuti da su sve presude i odluke u predmetima protiv Republike Hrvatske obvezujuće za Hrvatsku te, ako je došlo do povrede prava građana, država bi trebala identificirati uzroke povrede i definirati mjere ne samo da bi se ispravila konkretna povreda, već i da bi se spriječile buduće slične povrede. Na pitanje kojim su se kriterijima služili pri izradi ovog pregleda, programski direktor Kuće ljudskih prava Ivan Novosel kaže da su se pri odabiru presuda vodili predmetima od šireg društvenog interesa, kao i predmetima vezanima uz područja ljudskih prava na kojima konkretno rade poput slobode izražavanja, slobode okupljanja i sl., a osim na stranicama Suda dobar i ažuriran pregled svih presuda koje se tiču Hrvatske dostupan je i na hrvatskom jeziku u Uredu zastupnice RH za Europski sud za ljudska prava.

Irska sutkinja Siofra O’Leary predsjednica je Europskog suda za ljudska prava 0d 1. studenoga prošle godine. Taj je Međunarodni sud osnovan 1959. godine sa sjedištem u francuskom Strasbourgu. FOTO: ESLJSP

Što se tiče 2021. godine, Sud je razmatrao 682 zahtjeva vezanih uz Hrvatsku, od kojih je 637 proglašeno nedopuštenim. Doneseno je 37 presuda od 45 zahtjeva, od kojih su 34 utvrdile barem jednu povredu Europske konvencije o ljudskim pravima. Važno je i spomenuti način klasificiranja slučajeva na ključne ili najvažnije predmete u toj godini, zatim vodeće koji ukazuju na sustavne i strukturne probleme koji zahtijevaju usvajanje novih općih mjera da bi se izbjeglo ponavljanje kršenja prava u sličnim predmetima i ponavljajuće, koji se svrstavaju u već formiranu grupu presuda iste problematike. Provođenje presuda koje uključuju konkretne odluke vezane uz pojedini predmet, ali i opće mjere, kaže Novosel, nadzire Odbor ministara, tijelo zaduženo za nadzor implementiranja pojedinačnih presuda Europskog suda za ljudska prava u kontekstu individualnih mjera, osmišljavanja i implementiranja mjera koje se odnose na zakonodavstvo, javne politike, odnosno promjene praksi da bi se prevenirala buduća kršenja Konvencije.

U nadzoru implementacije, osim Ureda pučkog pravobranitelja i nevladine udruge mogu se obratiti Odboru s mišljenjem o realizaciji mjera s obzirom na akcijski plan. Kuća ljudskih prava obratila se dosad pet puta Odboru. Nakon odgovora Vlade, Odbor ministara razmatra i donosi odluku o zatvaranju nadzora nad pojedinom implementacijom, odnosno općim mjerama. Kuća ljudskih prava slala je kritike i prijedloge općih mjera u kontekstu dvije vrste suđenja – slučajeva povezanih sa slobodom izražavanja, primjerice, velikih kazni nakladnicima, što ima loš učinak na novinarstvo i lokalne medije i slučajeva zločina iz mržnje. Treba napomenuti da je Kuća ljudskih prava i dio Europske implementacijske mreže, odnosno mreže organizacija koje rade na implementaciji presuda Europskog suda za ljudska prava.

Odluka Ustavnog suda na čelu s Miroslavom Šeparovićem u slučaju Sabalić protiv hrvatske primjer je dobre implementacije presuda ESLJP-a. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

Objavljeni Pregled presuda Europskog suda za ljudska prava daje uvid u pet presuda koje su donesene ili postale konačne u 2021. i 2022. godini. Jedna od osobito zanimljivih presuda u slučaju koji je kategoriziran kao ponavljajući presuda je Bon protiv Hrvatske (Zahtjev br. 26933/15) kojom je Europski sud za ljudska prava dana 16. ožujka 2021. presudio da je Republika Hrvatska podnositelju zahtjeva povrijedila pravo na slobodu izražavanja zajamčeno člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Ona je zanimljiva jer postavlja pitanje definiranja kritičkog i vrijednosnog suda, kao i granice opravdanog miješanja države u slobodu izražavanja. Naime, podnositelj zahtjeva, aktivist za zaštitu okoliša, prilikom izlaganja na jednom okruglom stolu izjavio je da se jedan lokalni političar ponaša kao „pravi pravcati žohar“, zbog čega je proglašen krivim za kazneno djelo uvrede i kažnjen novčanom kaznom od 3500 eura. Njegov je govor snimljen bez njegova znanja i objavljen bez njegova pristanka na mrežnim stranicama jedne nevladine organizacije za zaštitu okoliša. Županijski sud je potvrdio prvostupanjsku presudu, a Ustavni sud odbio je podnositeljevu žalbu. Europski sud za ljudska prava, na njegov prigovor da takva presuda predstavlja nerazmjerno miješanje u pravo na slobodu izražavanja, trebao je ocijeniti je li to miješanje bilo zakonito, je li imao legitimni cilj i je li to bilo nužno u demokratskom društvu.

Sud je zaključio da je potrebno razlikovati izjave o činjenicama od vrijednosnih sudova i da članak 10. štiti ne samo informacije ili ideje koje su prihvatljive i neuvredljive, nego i one informacije i ideje koje „vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju.“ Prema mišljenju Suda, domaći su sudovi usvojili usku definiciju onog što se smatra prihvatljivom kritikom bez ocjene je li u pitanju bio vrijednosni sud i bez ocjene konteksta izjave. Premda je taj izraz mogao uznemiriti načelnika, Sud je zaključio da se snažna kritika obojena vlastitim mišljenjem ne može shvatiti kao neopravdani osobni napad, osobito zato što je dana pred ograničenim brojem ljudi na znanstvenom skupu. Iz toga slijedi zaključak da su sudovi prekoračili slobodu procjene koja im je dodijeljena i nisu uspostavili razumnu ravnotežu razmjernosti između mjera ograničavanja prava na slobodu izražavanja i legitimnog cilja kojem se težilo. Ovaj predmet dio je presuda iste problematike protiv RH u kojima je Sud ocijenio da je došlo do nerazmjernog miješanja u slobodu izražavanja (Miljević protiv Hrvatske kao vodeći, N.Š. protiv Hrvatske i Tölle protiv Hrvatske) te je zato svrstan u ponavljajuće predmete. Kako je tijekom nadzora izvršenja ovih presuda Odbor ministara Vijeća Europe uočio da domaći sudovi nailaze na poteškoće u uspostavljanju ravnoteže između dva ili više konvencijskih prava te da često izriču nerazmjerne sankcije, osobito u slučajevima klevete i uvrede, navodi se da je u tom pogledu važna sustavna obuka sudaca o članku 10. Konvencije i odnosu tog članka s drugim člancima Konvencije. Predmet je još otvoren i čekaju se povratne informacije o provođenju obuke sudaca.

Zanimljiv i za naše prilike važan vodeći predmet je Presuda Sabalić protiv Hrvatske (Zahtjev br. 50231/13). Naime, Europski sud za ljudska prava dana 14. travnja 2021. godine presudio je da je podnositeljici zahtjeva povrijeđen proceduralni aspekt članka 3. u vezi s člankom 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u slučaju fizičkog napada u noćnom klubu u Zagrebu. Podnositeljici zahtjeva je u klubu u kojem je bila s nekoliko prijatelja prišao M.M. koji je počeo koketirati s njom, ali ga je ona neprestano odbijala. Kad je rekla da je ‘’lezbijka’’, zgrabio ju je objema rukama i gurnuo u zid. Zatim ju je počeo udarati po cijelom tijelu, a kad je pala na tlo, nastavio ju je udarati nogama, zbog čega je pretrpjela lake tjelesne ozljede. Policija je protiv napadača pokrenula prekršajni postupak zbog remećenja javnog reda i mira te ga je prekršajni sud proglasio krivim i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od približno 40 eura. Kako policija nije pokrenula kaznenu istragu, podnositeljica je protiv napadača podnijela kaznenu prijavu zbog kaznenog djela pokušaja nanošenja teške tjelesne ozljede i nasilničkog ponašanja s motivacijom s obilježjima zločina iz mržnje te kaznenog djela diskriminacije. Državno odvjetništvo je odbacilo kaznenu prijavu uz obrazloženje da je protiv počinitelja već vođen prekršajni postupak i da bi njegov progon bio u suprotnosti s načelom da ne može biti dvaput suđen za isti predmet. I Kazneni sud odbacio je optužnicu iz istog razloga, kada ju je Državno odvjetništvo obavijestilo da može preuzeti kazneni progon u svojstvu oštećenice kao tužiteljice. Nakon što je rješenje Kaznenog suda potvrdio u žalbenom postupku Županijski sud a Ustavni sud je proglasio ustavnu tužbu podnositeljice nedopuštenom uz obrazloženje da se u pobijanim odlukama niži sudovi nisu bavili nikakvim pravima ni obavezama podnositeljice, podnositeljica se obratila Europskom sudu za ljudska prava zbog izostanka odgovarajućeg odgovora domaćih tijela na čin nasilja protiv nje koji je bio motiviran njezinom spolnom orijentacijom te se pozvala na članke 3., 8. i 14. Konvencije.

Bitno je spomenuti da je vezano uz argument da kazneni progon nije mogao biti pokrenut jer bi time došlo do povrijeđenosti načela da nitko ne može biti ponovno kazneno gonjen za djelo za koje je već presuđen i za koji je donesena pravomoćna sudska odluka, Europski sud utvrdio da nije bilo prepreka da se ova situacija ispravi obustavljanjem ili poništavanjem neopravdanog postupka i uklanjanjem njegovih učinaka i ponovno ispita predmet. Zaključak je Suda da pokretanjem prekršajnog postupka i obustavljanjem kaznenog postupka iz formalnih razloga domaća tijela nisu na odgovarajući način izvršila svoje procesne obaveze na temelju Konvencije u odnosu na nasilni napad na podnositeljicu zahtjeva motiviran njezinom spolnom orijentacijom, stoga je došlo do povrede članka 3. Konvencije u njegovu proceduralnom aspektu u vezi s člankom 14. Konvencije.

‘Kuća ljudskih prava radi na zaštiti, promicanju, razvitku i unapređivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda’, kaže Ivan Novosel. FOTO: Marko Prpic/PIXSELL

Programski direktor Kuće ljudskih prava Ivan Novosel pojavu ovakvih proceduralnih propusta, kada se teža djela rješavaju prekršajno, vidi kao strukturni problem naglašen na Europskom sudu koji je svoj epilog dobio prije dva mjeseca pred Ustavnim sudom u predmetu Zahtila, kada je Ustavni sud donio odluku kojom potvrđuje presude Europskog suda za ljudska prava, u kojoj kaže da je neopravdana odluka da se, ako je pokrenut prekršajni postupak, ne može suditi kazneni, što je u kontekstu ovog homofobnog napada značilo da se tu radi o dva kažnjiva djela s prekršajnim i kaznenim elementom i da su oba trebala biti procesuirana. Naime, nakon fizičkog napada triju osoba uz homofobno vrijeđanje, i oštećenici u ovom slučaju su nakon prekršajnog kažnjavanja počinitelja preuzeli kazneni progon te su sucu istrage Županijskog suda u Zagrebu uputili prijedlog u kojem su naveli da „presudom prekršajnog suda nije obuhvaćeno ponašanje koje uključuje nanošenje fizičkih ozljeda oštećenima, odnosno nasilje i zlostavljanje, kao i da nije ispitan motiv počinjenja protupravnog djela, a to je mržnja zbog njihove spolne orijentacije.“… „Rješenjem suca istrage od 4. listopada 2017. odbijen je prijedlog podnositelja kao oštećenika te je potvrđeno stajalište izneseno u rješenju ODO-a Zagreb. Podnositelji su protiv tog rješenja podnijeli žalbu u kojoj su naveli da se sudac istrage pogrešno ograničio na jednu presudu ESLJP-a koju je koristio kao osnovu za svoju odluku, zanemarivši pritom da se praksa ESLJP-a glede primjene načela ne bis in idem nakon presude Maresti protiv Hrvatske dalje razvijala…“ To je drugostupanjskim rješenjem Županijskog suda od 15. lipnja 2018. odbijeno i potvrđeno je rješenje suca istrage.

Nakon očitovanja policije „Državno odvjetništvo Republike Hrvatske obavijestilo je Ustavni sud da je izvršilo uvid u kazneni spis i utvrdilo da je donošenjem rješenja o odbačaju kaznene prijave pogrešno primijenjeno načelo ne bis in idem. Stoga je od Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu zatraženo provođenje nadzora nad radom ODO-a Zagreb. Nakon provedenog nadzora ŽDO Zagreb je, uslijed propusta u postupanju vezano za načelo ne bis in idem, naložio ODO-u Zagreb provođenje daljnjeg istraživanja unutar kojeg će se provesti sudskomedicinsko vještačenje u svrhu utvrđivanja postoji li osnovana sumnja da su osumnjičenici počinili kazneno djelo tjelesne ozljede iz mržnje na štetu podnositelja. DORH je također naveo da će se u daljnjem tijeku postupka pravilno primijeniti zauzeto stajalište ESLJP-a o primjeni načela ne bis in idem te će se oštećenicima pružiti primjerena kaznenopravna zaštita.“ U navođenju mjerodavne prakse, u presudi se navodi privremena uputa za postupanje policijskih službenika i državnih odvjetnika u kaznenim i prekršajnim predmetima u kojima je izgledna povreda načela “ne bis in idem”. „Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i Ravnateljstvo policije Ministarstva unutarnjih poslova potpisali su 21. travnja 2010. Privremenu uputu za postupanje policijskih službenika i državnih odvjetnika u kaznenim i prekršajnim predmetima u kojima je izgledna povreda načela ne bis in idem. U odnosu na kaznena djela tjelesne ozljede i prekršaje protiv javnog reda i mira uputa je predviđala da će policija istodobno podnijeti kaznenu prijavu i optužni prijedlog za prekršaj na način da će se u činjeničnim opisima kaznenog djela i prekršaja obavezno razgraničiti činjenični sadržaj protupravnih postupanja. U slučajevima u kojima bi policija ocijenila da nije moguće razdvajanje radnji na prekršaj i kazneno djelo, bila je dužna nakon savjetovanja s državnim odvjetništvom podnijeti samo kaznenu prijavu“.

U svom očitovanju Ustavni sud navodi i izloženu presudu Pregleda presuda Europskog suda za ljudska prava Sabalić protiv Hrvatske, kao mjerodavnu praksu Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe. Osim što utvrđuje da istražni kazneni postupak traje prekomjerno dugo i da nisu istraženi svi elementi djela, Ustavni sud ističe „da je ESLJP u predmetu Sabalić zauzeo jasan stav da se u predmetima poput ovog kazneni postupak mora provesti ako za to ne postoje pravne prepreke. Nadalje, ESLJP je već ranije zauzeo stav da u slučajevima postupanja protivnog članku 3. Konvencije, čak i kad su počinitelji privatne osobe, dosuđivanje naknade štete ne bi žrtvama povrede pružilo odgovarajuću zadovoljštinu, već je u svakom slučaju potrebna primjena adekvatnih kaznenopravnih mehanizama (v. Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, § 56, presuda od 25. lipnja 2009.).“ U tom smislu, navodi se u presudi Ustavnog suda, sukladno novijoj praksi ESLJP-a, razvijenoj nakon presude Maresti, uzastopno vođenje prekršajnog i kaznenog postupka u odnosu na iste činjenice nije apsolutno isključeno, već je naprotiv, pod određenim uvjetima dopušteno. Što se tiče ovog konkretnog slučaja, Ustavni sud je ocijenio da cjelokupna protupravnost konkretnog događaja nije mogla biti iscrpljena u osudi za prekršaj…

Odluka Ustavnog suda u ovom slučaju primjer je dobre implementacije presuda Europskog suda za ljudska prava u domaćim institucijama. Što se tiče ostalih presuda iz pregleda objavljenog na stranicama Kuće ljudskih prava, sve su vrijedne analize jer uglavnom govore o kršenju prava pripadnika ranjivih skupina, ali i ukazuju na slijepe točke koje, da se takva praksa ne nastavi, valja analizirati i rasvijetliti. Ovaj se članak zadržao na ova dva slučaja jer govore i o sličnim medijski prisutnim slučajevima koje barem načelno valja adekvatno analizirati i raspraviti. Što se tiče implementacije ostalih presuda i odluka Europskog suda za ljudska prava, Ivan Novosel smatra da je prvi korak njihova implementiranja u praksi stalna edukacija, od policije do sudaca koja se u Hrvatskoj ne događa sustavno i izvan većih urbanih sredina. Time bi većina ovih slučajeva mogla biti riješena na najnižoj mogućoj razini.