Objavljeno u Nacionalu br. 816, 2011-07-05

ULAZAK U EU Hrvatima će omogućiti zapošljavanje u najrazvijenijim zemljama – ali ujedno će odljev mozgova ugroziti hrvatsko društvo i gospodarstvo

U jeku rasprava o tome je li realan manjak od 180 tisuća stanovnika Hrvatske, zabilježen na ovogodišnjem popisu stanovništva, ili je u pitanju tek posljedica promjene statističke metodologije popisivanja, nedvojbeno je Hrvatska stalno u latentnoj opasnosti od iseljavanja, pogotovo visokoobrazovanih stanovnika. Njemačka vlada prošlog je tjedna objavila da namjerava pokrenuti opsežne promjene tamošnjeg radnog i imigracijskog zakonodavstva, na temelju kojih bi trebala biti značajno olakšana procedura useljavanja i zapošljavanja u toj državi. Cilj je takvog poteza, koji je najavila njemačka ministrica obrazovanja i znanosti Annette Schavan, da se u sljedeća dva desetljeća u Njemačku privuče do 300.000 novih radnika i tako nadoknadi sad već kroničan nedostatak adekvatne radne snage u pojedinim sektorima najveće europske ekonomije.

No, za razliku od velikog imigrantskog vala u Njemačkoj 60-ih i 70-ih, kad je ta država bila glavno odredište za masovno doseljavanje jeftine radne snage iz zemalja istočne Europe i Bliskog istoka, danas je namjera njemačke vlade da omogući doseljavanje isključivo visokoobrazovanim radnicima zaposlenim u tehnološkoj industriji, zdravstvu i znanosti, dakle inženjerima, liječnicima i drugim osobama sa završenim fakultetskim obrazovanjem.

PROCJENA JE NJEMAČKE VLADE da je dovoljna količina visokobrazovane i stručne radne snage ključan uvjet dugoročnog ekonomskog razvoja, pa se može pretpostaviti da će iz istih razloga slične mjere uskoro pokrenuti i druge velike države, osobito one u Europskoj uniji, gdje je deficit kvalitetne radne snage zbog starenja stanovništva najizraženiji. Utoliko je jasno da je potez Njemačke tek prva naznaka budućeg velikog trenda liberalizacije imigracijskih pravila i zakona, u kojem će velike i razvijene države nastojati privući mlade i visokobrazovane useljenike iz manje razvijenih zemalja. Jedna od prvih žrtava takvog trenda u Europi, s obzirom na svoj relativno dobar obrazovni standard, lošu ekonomsku situaciju, ali i tradiciju ekonomske emigracije, mogla bi biti Hrvatska, a eventualni odlazak više desetaka tisuća mladih i visokoobrazovanih za državu bi bio nenadoknadiv gubitak i u ekonomskom i u širem društvenom značenju.

O TAKVOM NOVOM VALU gastarbajtera dosad se u Hrvatskoj raspravljalo samo u kontekstu skorog pridruživanja Europskoj uniji, odnosno otvaranja zajedničkom europskom tržištu rada. Ipak, procjene stručnjaka tada su bile da to neće rezultirati značajnijim brojem iseljenika iz Hrvatske, prvenstveno zato što se nakon ulaska nove države članice u Europsku uniju proglašava prijelazno razdoblje za zapošljavanje njezinih državljana, u kojem je njihov pristup tržištu rada ostalih država članica ograničen ili potpuno blokiran. To razdoblje može trajati maksimalno sedam godina, a iako je zamišljeno kao zaštita starih država članica, u slučaju Hrvatske zapravo bi služilo i kao zaštita ionako nestabilne hrvatske ekonomije od značajnog odljeva kvalificiranih radnih kadrova. Najavljene promjene zakona u Njemačkoj najava su da bi ta država, ali i druge države EU, mogle selektivno primjenjvati to prijelazo razdoblje, pa istovremeno poticati useljavanje mladih i obrazovanih radnika iz Hrvatske, a braniti dolazak onih nižeobrazovanih i slabije kvalificiranih. Za državu poput Hrvatske, koja ima manjak radne snage, iznimno loš omjer radno aktivnog i neaktivnog stanovništva, ali i samo sedam posto visokobrazovanih, takav scenarij nikako nije poželjan, a situaciju je dodatno pogoršala i ekonomska kriza. Tako se, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, broj iseljenih iz Hrvatske u posljednje dvije godine, od izbijanja krize, značajno uvećao. Godinama prije toga, od 2003. do 2008. godine, iz Hrvatske se svake godine iseljavalo između 6500 i 7500 ljudi, dok je protekle dvije godine taj broj iznosio oko 10 tisuća.

IAKO JE TU VELIK udjel osoba koje su se odselile u susjedne države – Srbiju i BiH, u porastu je i broj osoba koje su se iz Hrvatske iselile u države Europske unije, u SAD i u Australiju. Iako točna statistika ne postoji, može se pretpostaviti da je značajan dio tih migracija motiviran ekonomskim razlozima i da se u velikom dijelu radi o visokobrazovanim osobama, naročito s obzirom na istraživanja koja su provedena proteklih godina. Još je 2009. objavljena studija Bečkog instituta za demografiju u kojoj je navedeno da je u razdoblju od 2000. do 2007. Hrvatsku napustilo nešto više od 67 tisuća ljudi, što je u prosjeku oko 8500 godišnje. Trećina tih iseljenika bila je niže obrazovana, 58 posto sa srednjom stručnom spremom, a 12 posto visokobrazovanih, iz čega se jasno vidi da je udjel visokoobrazivanih među emigrantima iz Hrvatske dvostruko veći od njihova udjela u populaciji. Još gori podaci objavljeni su u studiji Svjetske banke iz 2006. godine, gdje se navodi da stopa emigracije hrvatskih državljana s fakultetskom diplomom iznosi 29,4 posto, dok se smatra da je optimalna stopa između pet i deset posto. Iako većina domaćih demografa smatra da su procjene da svaki treći visokobrazovani hrvatski državljanin napušta domovinu preuveličane, iz istraživanja javnog mnijenja vidiljiv je takav trend. Primjerice, u istraživanju portala MojPosao iz rujna prošle godine čak 56 posto ispitanih izjavilo je da uopće ne vide svoju budućnost u Hrvatskoj, a ni budućnost svoje djece. Njih 76 posto smatra da bi imali kvalitetniji život u inozemstvu, a 60 posto bili bi spremni tamo raditi i posao za koji bi trebali biti prekvalificirani (iznova obrazovani).

IZ TIH PODATAKA može se zaključiti da bi emigracijski val iz Hrvatske bio još i veći da su razvijene države imale otvoreniju politiku prema useljenicima. S obzirom na njihovu vrlo strogu politiku useljavanja, na radne dozvole i vize koje su se izdavale na ograničeno vrijeme, na sustav nostrifikacije diploma i stručnih kvalifikacija koji je bio iznimno strog te da su neke države, poput Njemačke, imale i zakonsku obavezu nezapošljavanja stranog radnika ako posao prvo ne ponude domaćem, Hrvatska je sačuvala dio svoje “mlade pameti“. Ali veći dio tih birokratskih prepreka uskoro bi mogao biti uklonjen, a koliki bi iseljenički val mogao zahvatiti Hrvatsku, može se pretpostaviti i na temelju iskustva Poljske, koja je u samo nekoliko godina nakon pridruživanja EU ostala bez pet posto stanovništva. U slučaju Hrvatske to bi značilo odlazak do 200 tisuća radno sposobnih, no i znatno manji broj od toga bio bi problematičan s obzirom na već postojeći manjak kvalitetne radne snage u Hrvatskoj. O tome da posljednjih godina raste interes domaćih građana za mogućnosti privremenog ili trajnog rada u inozemstvu svjedoče i nedavno objavljeni podaci u Slobodnoj Dalmaciji, koji pokazuju da je broj radnih dozvola i viza što su ih izdala strana veleposlanstva u Hrvatskoj u stalnom porastu, ali i da je najveći porast tražitelja posla u inozemstvu zabilježen među visokoobrazovanima. Razloge bi se moglo potražiti u lošem financijskom stanju hrvatskog znanstvenog sustava. Forum za etičnost i razvoj znanosti i visokog obrazovanja još u veljači ove godine upozorio je da su hrvatskim znanstvenicima zadnje rate za znanstveno-istraživačke projekte isplaćene za srpanj 2009. godine, a da su im plaće istovremeno umanjene za 10 posto, dok je za 2900 znanstvenih novaka ukinut i program novčane potpore za sudjelovanje na konferencijama u inozemstvu. S druge strane, osoba s diplomom Fakulteta elektronike i računalstva ili nekog drugog tehničkog učilišta može u Njemačkoj ili Francuskoj već kao pripravnik dobivati bruto plaću između četiri do šest tisuća eura mjesečno, a pritom i raditi u okruženju s puno većim mogućnostima profesionalnog napredovanja. Utoliko je jasno da će ekonomsko stanje u Hrvatskoj biti važan faktor visokoobrazovanima pri odluci o odlasku ili ostanku, na što upozorava i Predrag Bejaković s Instituta za javne financije. “Bit će omogućen masovniji odlazak radne snage iz Hrvatske, no pitanje je hoće li se to i dogoditi. Po mom mišljenju, ključno je stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je ostvarila visoke stope rasta između 1998. i 2008. godine. Ako se to stanje vrati, nema razloga za odlazak. Hrvati, unatoč onomu što se često u javnosti tvrdi, nisu baš previše pokretljivi i nisu skloni napuštati svoju zemlju, a i Hrvatska trenutačno nudi pristojan potencijal za razvoj profesionalne karijere. S druge strane, pitanje je koliko su naši ljudi po strukturi svog znanja uopće kompatibilni sa zahtjevima u velikim državama, naročito u situaciji kad formalno obrazovanje znači sve manje. Na odlazak će vjerojatno biti prisiljeni samo oni iz nekih specifičnih struka kojima se u domaćoj ekonomiji ne nude radna mjesta, kao što je, primjerice, molekularna biologija.” Ipak, ne bude li se skorog ekonomskog oporavka, moglo bi intelektualno stagnirati cijelo društvo, što će pak perpetuirati ekonomsko zaostajanje.

HRVATSKOJ NE TREBAJU MOLEKULARNI BIOLOZI

‘Ako je netko želio profesionalno napredovati i razvijati se, bio je prislijen otići u inozemstvo’

Hrvatska molekularna biologinja dr. Vjera Magdalenić već duže od desetljeća živi i radi u Britaniji. Hrvatsku je napustila neposredno nakon što je stekla diplomu na zagrebačkom Prirodoslovno- matematičkom fakultetu, a njezina priča zapravo je precizna ilustracija okolnosti koje rezultiraju odljevom visokoobrazovanih ljudi iz Hrvatske: “Od 40 ljudi koji su diplomirali molekularnu biologiju u mojoj generaciji u Zagrebu mislim da je manje od 10 ostalo u Hrvatskoj. Jednostavno, tada nije bilo mogućnosti da se u Hrvatskoj dobije doktorat, ali nije bilo ni radnih mjesta za osobe našeg obrazovanja. S druge strane, kvaliteta našeg obrazovanja bila je dobra, pa je većina nas otišla u Švicarsku, Njemačku, Austriju i SAD, gdje smo dobili doktorate. Koliko znam, tek dvoje se odonda vratilo u Hrvatsku, i to s idejom da ponovno odu u inozemstvo kad dobiju priliku. Mislim da je sličan prosjek odseljavanja bio i u generaciji prije mene, ali i poslije. Jednostavno, za molekularne biologe u Hrvatskoj nema perspektive. Koliko znam, dvoje ili troje ljudi iz moje generacije zaposlilo se na Institutu Ruđer Bošković, Institutu za mozak, još možda dvoje na institutu u Splitu, nekoliko njih u Plivi i to je sve. Ako je netko želio profesionalno napredovati i razvijati se, faktički je bio prisiljen otići u inozemstvo, a jednom kad odeš, teško se vratiti.” Vjera Magdalenić je nakon višegodišnjeg znanstvenog rada na Sveučilištu u Edinburghu s nekoliko kolega pokrenula privatnu kompaniju, LUX Innovate, i prešla u segment komercijalne znanosti – biotehnologije. Tvrtku su podržali privatni investitori, nešto što je u Hrvatskoj još teško ostvarivo. Danas je u konkurenciji za posao na Imperial Collegeu, najvećem londonskom koledžu, trećem sveučilistu Britanije nakon Oxforda i Cambridgea, a kaže kako o povratku u Hrvatsku ne razmišlja: “Čak i kad bih se htjela vratiti, ne bih mogla. Ja više nisam znanstvenik istraživač, a komercijalnom znanošću u Hrvatskoj se zbog nedostatka novca i tradicije ipak trenutačno još nije moguće baviti. Povratak naprosto nije realan.”