Na vijest da je Hrvatskoj BDP porastao za, ni u najluđim snovima očekivanih 1,2 posto, nakon dugo vremena, nakon sve one hrpetine crnih, odurnih vijesti, poklopila me neka, skoro pa ubitačna navala optimizma. Tim više što su na Dnevniku rekli da je taj nagli porast BDP-a siguran pokazatelj da smo napokon izašli iz ekonomske krize. Obuzeo me osjećaj kao u onoj biblijskoj priči o sanjaču Josifu koji je kroz snove predvidio da će nakon sedam mršavih krava doći sedam debelih. Eto, nakon krda mršavih, pomislio sam, na hrvatski pašnjak dovukla se ta prva debela krava kao simbol, kao predvodnica obilja. Nisam želio čekati da se doklataraju ostalih šest, želio sam se odmah baciti na tu prvu debelu, obilno se napiti mlijeka direktno iz njenog vimena, baš kao kad mi je kao klincu baka u Đakovu davala da pijem ravno iz vimena naše krave Biserke. Ja bih legao pod kravu, a baka bi sigurnom rukom bacača pikada izmuzivala mlijeko u moje razjapljeno ždrijelo, ni kapi mi ne bi završilo po obrazima ili čelu.

MINISTAR FINANCIJA DAO JE GRAĐANIMA u tv izjavi naputak da sad napokon mogu počet trošit sve one zalihe novca što su ga kao hrčci orahe čuvali za crne dane. S dna ormara dohvatio sam kuvertu sa čitavom svojom ušteđevinom, riješen da je potrošim na bezumni šoping sa svojom curom Stojkom i sirijskim izbjeglicom Adinom kojeg sam u stan prihvatio prošli tjedan i koji je svakim danom pokazivao sve veću želju da ode od mene. Valjda mu je dozlogrdila moja blijeda, jednolična ka plus ishrana. Ali, evo, sad ću mu pokazat da i mi Hrvati možemo bit rastrošni. Možda se na stamenom tijelu Europske unije nalazimo negdje dolje pri analnom otvoru, ali to ne znači da baš uvijek morao jesti govna. Znamo se mi itekako počastiti kad dođe naših pet minuta! A s ovim porastom BDP-a svakako je došlo!

Stojka je skoro pala u nesvijest kad sam joj javio da je vodim u šoping i na večeru. Triput me pitala je li se zajebavam ili stvarno to mislim napravit. Nekako sam je uspio uvjerit da sam stvarno to odlučio.”Pavle, nemaš pojma koliko mi je to drago čut! Znaš da mi je već bilo neugodno pred ljudima… S kim god smo sjeli ti nikad nisi platio piće… Uvijek bi se skutrio i čekao da netko drugi prvi potegne novčanik. Meni je to već graničilo s patologijom… Jel znaš da su ti moji frendovi iza leđa prikrpali nadimak Nečastivi?” ganuto će Stojka.

“Ma to su me tako nazvali zbog mog pisanja koje djeluje kao nadahnuto od samog Nečastivog”, odvratio sam.

STOJKU I ADINA ODVEO SAM U ŠOPING U EVENI MOL. Na kojem se također vidjelo da ga je kriza podosta oglodala – pola nekadašnjih butika zjapilo je prazno, a nekad prostrani Algoritam sad je bio zguran u neku omanju prostoriju, kao nestašno dijete potjerano u hodnik. Krenuo sam mahnito kupovat po tim preostalim dućanima. Stojki sam u Mileru kupio srebrenkastu gumicu za kosu i vatu za skidanje šminke. Kao da mi to nije bilo dosta još sam joj tamo kod blagajne uzeo iglu i rolicu crvenog konca. Sebi sam uzeo dvije Čunga-lunga žvake za kojom sam kao klinac bio lud. Adinu sam kupio dva paketića šibica, kao lijepi suvenir, uspomenu na Hrvatsku, jer je na svakom paketiću bila po jedna fotka Zagreba. Dodao sam mu tome i paketić nenapuhanih Dinamovih balona. Totalno raspištoljen kao one šopingholičarske tuke iz Seks i grada, odveo sam ih nakon toga u prizemlje, odnosno u međuzemlje gdje su se nalazile super luksuzne masažne fotelje. Za ubačenih pet kuna mogao si se na njima masirat punih pet minuta. Ubacio sam kovanicu i pustio Stojku i Adina da se svaku minutu izmjenjuju na masažnoj fotelji, sve dok nije isteklo čitavih pet minuta koji su se u tom uživanju činili dugim kao vječnost. Shvatio sam tad da bogatašima vrijeme puno sporije prolaze jer uživaju u njemu.

KAO KRUNU SVEGA, odveo sam Stojku i Adina na najgornji kat na večeru u KFC. Rekao sam im da slobodno naruče što god hoće, bez ustručavanja. I fakat se nisu ustručavali. Natrpali su plastične pladnjeve kao da im je to posljednja večera. Kad smo se najeli, počeo sam pogledavat prema pultu.

“Čim se onaj frajer makne u skladište, samo ćemo se nabrzinu pokupit”, rekao sam Stojki jer Adin ionako nije razumio riječ hrvatskog.

“Kako to misliš”, smračio joj se pogled.

“Nemam više ovo za platit. Istrošio sam se sve ono prije… Potrošio sam dolje na vas čitavu svoju ušteđevinu, dvadeset faking kuna.”

“Pa šta si nas onda dovodio tu na večeru!”

“Ma nije bed, već sam sto put tako tu pojeo i samo pobjegao. Jebe se njima za porciju tih asteničnih batačića… A lijepo smo se pogostili.”

Stojka je izgledala kao da ne vjeruje da se ovo zbilja događa. Onaj najsnažniji tip za pultom upravo je krenuo u skladište i ja sam naglo ustao od stola. “Ran, Adin, ran!” prošaptao sam.

Sleđenu Stojku povukao sam za sobom. U trenu smo bili na pokretnim stubama. Ali Adin je ostao sjediti za stolom. Engleski je znao gore od mene, pa je to ran, ran, vjerojatno shvatio kao da vani pljušti kiša.

“Nećeš valjda bit takvo čudovište i ostavit izbjeglicu da sve to plati!?” zarežala je Stojka pri dnu stuba.

“Pa Damir Kajin je izjavio da sve te sirijske izbjeglice nose po džepovima ušivenih po deset tisuća eura…”

“ČEKAJ, JEL TO OPET TVOJA LOŠA, pubertetska zajebancija ili fakat to misliš?” Stojka me tako presjekla pogledom da sam se lagano usrao. “Ma, zajebavam se… Ali ima Adin sigurno to za platit. Pričekat ćemo ga tu na ulazu, a onda ću ja zvat staru da mi uplati dvjesto kuna. Vratit ću Adinu s kamatama… za pretrpljene duševne boli. Eto, kako završi to kad kreneš mahnito trošit… U teškim dugovima”, ozlojađeno ću.