Mojoj prijateljici Zlatici Hoke, koja živi u Washingtonu, nedavno se – za posjeta Europi – ostvarila davna želja: posjet rodnoj kući Claudea Moneta (Pariz, 1840. – Giverny, 1926.), najvećeg slikara francuskog impresionizma. Boravila je u Rouenu, pola sata vožnje vlakom udaljenom od grada Givernyja u Normandiji, u kojem se nalazi rodna kuća velikog slikara.

Pokušaj kupnje ulaznice online nije uspio pa je sat vremena čekala u redu da je kupi na blagajni („U SAD-u bi to bolje organizirali“, komentirala je ironično i ljutito). Najprije je posjetila Museum Shop u znaku Monetova stvaralaštva, potom slikarevu rodnu kuću, a nakon toga razgledavala je raskošan vrt s jezercima na kojima su lopoči – osim rouenske katedrale – najpoznatiji motiv Monetovih slika. Iako Monetova rodna kuća, u koju su mladi slikari dolazili na praksu, nije muzej, turistička je atrakcija koju posjećuje stotine tisuća ljudi na godinu. Kao i njegov grob uz crkvu u Givernyju. Većina Monetovih najpoznatijih djela u svjetskim je muzejima i galerijama, a dio u Musée de Beaux Arts u Rouenu.

Početne nevolje moje prijateljice s kupnjom ulaznice i stajanjem u dugom redu naposljetku je zamijenio izniman doživljaj posjeta Monetovoj rodnoj kući i šetnja njegovim vrtovima.

Prijateljičini su me dojmovi podsjetili na moje stajanje u dugom redu ispred muzeja Vincenta Van Gogha u Amsterdamu i redove ispred Hans Christian Andersen Museuma u Kopenhagenu. I na zemlje koje cijene svoje velikane, nastojeći njihovo djelo predstaviti cijelom svijetu. Dojmovi prijateljice potaknuli su me i na razmišljanje o odnosu hrvatske kulture prema svojim velikanima i nastojanju da se – kao tek jučer prepoznata i otkrivena država – predstavimo svijetu kao zemlja vrijedne nacionalne baštine i domovina umjetnika koji pripadaju ne samo Europi, nego cijelom svijetu. Turistička smo zemlja i sigurno bi znatan dio turista želio posjetiti memorijalna mjesta hrvatskih velikana i doznati nešto o njima i njihovu djelu. Ali ne samo onih koji su obilježili našu kulturnu povijest, nego i na suvremenike koji su dio europske kulturne baštine. Turizam je idealna prilika da im to omogućimo i predstavimo se svijetu kao zemlja nadarenih pojedinaca i velikih postignuća.

Nedavno je u Sveučilišnoj galeriji Splitu, u povodu obilježavanja 50. obljetnice Sveučilišta u Splitu, održana izložba Zvonimira Mihanovića i – prema njegovoj želji – njegovih uzora i učitelja Ante Kaštelančića i Andrije Krstulovića. Bez imalo ustezanja možemo reći – veličanstvena, svjetska izložba, što je potvrdilo i mnoštvo posjetitelja, ali i najveći likovni autoriteti.

Samozatajni Zvonimir Mihanović, nesklon publicitetu, koji je u Splitu i Zagrebu posljednji put izlagao prije četrdesetak godina, već je dugo najpoznatiji živući hrvatski likovni umjetnik u svijetu, a njegove su slike u vlasništvu vodećih svjetskih galerija i eminentnih kolekcionara iz kategorije imućnih ljudi koji si mogu priuštiti skupocjena djela.

Sadašnjem likovnom statusu Zvonimira Mihanovića prethodio je dug i mukotrpan put poljičkog djeteta, jednog od šestero u obitelji, koje je osjećalo svoju nadarenost, ali je istodobno bilo svjesno svojih materijalnih ograničenja. Želio se upisati na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, ali mu je to bilo nedostupno pa se upisao na Pedagošku akademiju u Splitu, smjer likovne kulture. I potom otišao u Pariz. Ne može se reći „trbuhom za kruhom“, ali nedvojbeno duhom i talentom za novim znanjima. Iako je bio dijete pariških pločnika, na kojima je portretirao prolaznike i tako preživljavao, uspio se upisati u slavnu École des Beaux-Arts.

U potrazi za vlastitim likovnim stilom ponirao je u sebe, vraćao se u djetinjstvo, u mediteranske ugođaje koje kao da je netko uklesao u njega… Na Pariškom salonu posjetitelji su zastajali ispred njegove slike komiškog ribara, suglasja čovjeka i prirode i beskrajnog morskog plavetnila. Mediterana kakav je nekad bio, čvrsto usidren u umjetnikovoj duši. U zahuktalosti života Mihanovićeva slika donosi smiraj, ljepotu tišine, poetiku kamena, prelijevanje modrog u plavo, među nevidljivim granicama neba i mora…

Za umjetnika je važno da prepozna sebe, ali i da drugi prepoznaju njegov talent i otvore mu vrata galerija, zacrtaju puteve prema kolekcionarima i likovnim kritičarima. Mihanoviću se sve to dogodilo nakon mnogih godina neizvjesnosti, uspona i padova, potrage za unutarnjim „ja“. U likovnom svijetu njegov je slikarski stil definiran kao hiperrealizam, ali mi se najpreciznijom čini definicija francuske kritičarke koja je njegovo djelo nazvala – „poetskim realizmom“.

Mihanović je likovni pjesnik Mediterana koji stvarnost svog podeblja pretvara u maštu, a maštu u stvarnost. O njemu su sve rekli najveći likovni kritičari današnjice, od Giulija Carla Argana do Igora Zidića, Hrvojke Mihanović Salopek, Petra Selema, Duška Kečkemeta, Josipa Depola, Joška Belamarića i mnogih drugih. Vraćam se na početak teksta i vrednovanju umjetničkih velikana nacije u zemljama visoko razvijene kulture. Pokušavam zamisliti Split s muzejima Ante Kaštelančića, Andrije Krstulovića, Vaska Lipovca, Zvonimira Mihanovića… i redove posjetitelja koji žele razgledati opuse tih velikih umjetnika. Ali u nas je to znanstvena fantastika. Duško Džamonja desetljećima je pokušavao dogovoriti donaciju svojih djela Gradu Zagrebu, ali u tome nije uspio ni on ni njegov nedavno preminuli sin Fedor. Nemamo ni muzej Ede Murtića, ni Josipa Vanište, ni Ive Šebalja, ni Ivana Picelja, ni Julija Knifera, ni Ivana Rabuzina, ni mnogih drugih velikana koji pripadaju visokoj razini europske likovne scene. Da Amerikanci nisu pridonijeli otvaranju muzeju Rona Browna u Dubrovniku, u znak sjećanja na svog ministra trgovine stradalog u zrakoplovnoj nesreći, pitanje je bismo li imali muzej u kojem su mali dijelovi opusa slavne dubrovačke likovne trilogije koju tvore Dulčić-Masle-Pulitika?

Razmišlja li Korčula o tome da otvori muzej Stipe Nobila i njegova velebnog djela kojim likovno opjevava dalmatinski krajolik? Mogao bih nabrajati u nedogled, ali sve se svodi na jednostavnu istinu: zašto bi nas drugi cijenili, ako ne cijenimo sami sebe? Uvijek možemo stati u red i strpljivo čekati da se odamo počast Monetu, Van Goghu, Andersenu ili nekom drugom velikanu kojim se ponosi njegova nacija.