Znam da naslov podsjeća na iseljavanje gotovo 300.000 Hrvata iz samostalne, suverene i nesređene Republike Hrvatske, gotovo kao u doba filoksere, ali ovaj put je riječ o nečem sasvim drugom. Mobilnost Hrvata, osobito kad je posrijedi prelazak iz gradova u manje sredine, usporediva je još jedino s pokretljivošću puževa (Gastropoda), najraširenijem razredu mekušaca (Mollusca). Manje sredine u unutrašnjosti i na otocima vape za nastavnicima, odgajateljima, liječnicima i drugim profilima stručnjaka neophodnih za sigurniji i kvalitetniji život mještana, ali čak ni primamljive financijske ponude i povoljni uvjeti ne privlače mlade stručnjake iz urbanih područja da svoj radni vijek započnu izvan matičnog prebivališta.

Istodobno se pojačava pritisak na prenapučene gradove u kojima su uvjeti preživljavanja sve teži, stambeni kvadrati sve skuplji, a kvaliteta života često manja od očekivane. U Zagrebu živi najmanje petina stanovnika Hrvatske, sela su opustjela, a stotine tisuća pretežito mladih ljudi napustilo je zemlju u potrazi za boljim životom. Sociolozi traljavo tumače fenomen koji trese hrvatsko društvo uhvaćeno u zamku neravnomjerna razvoja, raspolućena između napuštenih sela i iluzije o tome kako je pravi život negdje drugdje, najčešće u urbanoj sredini – u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili Irskoj.

Poticaj za promišljanje

Jedan osamljeni primjer ne može promijeniti postojeće stanje, ali može potaknuti drukčija promišljanja, osobito mlađih naraštaja. Možda bi taj primjer i dalje ostao nepoznat da Nikola Kalinić, uz Ognjena Alujevića i pokojnog Davora Šiftara, 70-ih godina vodećih fotografa Omladinskog tjednika, nedavno nije priredio izložbu svojih fotografija u zagrebačkoj Galeriji Vladimira Horvata na Trgu žrtava fašizma. Takvi nepretenciozni događaji redovito prolaze „ispod radara“ kulturnih institucija i medija, ali ovaj je okupio mnoštvo ljudi, barem onih koji se još prisjećaju fotografa Nikole Kalinića koji odavno ne živi u rodnom Zagrebu, a fotografijom se bavi iz čistog „gušta“.

Definirane likovnim jezikom njegove fotografije morskih motiva lebde između figuracije i apstrakcije. A najvažnije je u tom likovnom događanju malo poznata životna priča Nikole Kalinića, jednostavna čovjeka promišljena i neobična životna stila.

Omladinski tjednik bio je 70-ih godina medij okupljanja mladih koji su vjerovali, a zapravo živjeli u zabludi da svojim djelovanjem mogu mijenjati svijet. Neki su ipak ozbiljno shvatili Churchillovo upozorenje kako je „novinarstvo divno zanimanje koje treba što prije napustiti”. I dok je manji dio novinarskih poletaraca nakon amaterske inicijacije profesionalno zaglavio u novinskoj kući Vjesnik, drugi su se posvetili zanimanjima za koja su se usporedno osposobljavali.

Za jednog posjeta sjedištu Zagrebačke banke u Paromlinskoj ulici u Zagrebu – u gradskom ruglu i ruševnoj zgradi koju danas zaposjedaju štakori – na jednim sam vratima ugledao pločicu s natpisom Nikola Kalinić, zamjenik predsjednika Uprave. Ugodno sam se iznenadio.

„Vidi ti našeg Nika“, pomislio sam, prisjećajući se prijateljevanja u redakciji Omladinskog tjednika u kojem sam kao glavni urednik naslijedio svog prijatelja Zorana Bošnjaka.

U međuvremenu su nam se putevi razdvojili. Nikola se posvetio pametnijem (?) poslu od novinarsko-fotoreporterskog i, očito, izgradio zavidnu bankarsku karijeru.

Od Trnja do zvijezda

Rođen je 1951. na zagrebačkom Trnju, u novogradnji iz 1947., u blizini Društvenog doma u kojem je sedamdesetih žarila i palila Grupa 220. Nik je uspješno prevalio put od Trnja do zvijezda, ako se takvim može smatrati visok položaj u Zagrebačkoj banci. S tog je položaja, svojevoljno, otišao 2005., kad mu se bilo 55 godina, s čvrstom odlukom i jasnom vizijom što želi u jesenskom razdoblju svog života.

Otišao je posve mirno i promišljeno, bez ikakva incidenta i nesporazuma, prethodno obavijestivši o tome svog direktora i prijatelja Franju Lukovića koji mu se nije mogao načuditi. Kravatu, poslovno odijelo, aktovku, česte poglede na sat, suspregnutu napetost i strogo kontrolirane dijaloge Nikola je zamijenio casual odjećom, opuštenim jutarnjim kavama, ignoriranjem sata, odlaskom u maslinik ili isplovljavanjem barkom na more, igranjem na balote…. Svjetla velegrada zamijenio je žmirkavim svjetlima otoka ili pak svićom na barci kojom odlazi u noćni ribolov.

Povukao se iz bankarskog svijeta mnogo prije stjecanja uvjeta za mirovinu i u punoj mentalnoj i tjelesnoj snazi preselio se sa suprugom Višnjom i starijim sinom Lukom na Zlarin, u staru kamenu kuću iz 1887. koju su prethodno temeljito obnovili. Mlađi sin Uroš ostao je u njihovu stanu u Zagrebu.

Tom je potezu prethodilo obiteljsko suglasje i duboko promišljanje svih aspekata tako radikalne životne promjene.

„Smatram da bi ljudima život bio ljepši da nisu doslovce bombardirani pozivima da se lažno prikazuju ljepšima, moćnijima i uspješnijima nego što jesu, da izbjegnu biti predmetom manipulacije, da ne korumpiraju i da ne budu korumpirani, da ne troše ono što nemaju i da ne čeznu za onim što im je nedostupno i nepotrebno… Razmetljivost, nažalost, još i danas više pobuđuje zavist nego gađenje. Pristojnost se doživljava kao znak slabosti, a ne kao ophođenje kakvim bismo željeli da nas drugi počaste. Zato je život na Zlarinu lijep. Pokondirene tikve na otoku slabije rastu“, kaže Nikola.

Jedriličarstvo, regate, ribolov, balote, poslovi u masliniku, kiseljenje motara, pravljenje džema od smokava i priprava travarice – to je danas život Nikole Kalinića, nekad visokopozicioniranog bankara koji posebno ističe važnu društvenu sastavnicu života na malom otoku: dobrosusjedske odnose, pomaganje jednih drugima, srdačno pozdravljanje i razmjenu pošalica ili važnih informacija…

Duhovno zadovoljstvo i radost življenja potaknuli su Nikolu na ponovno bavljenje fotografijom. Samo za svoju dušu. Jer nema više Omladinskog tjednika.

Jasna vizija vlastitog života povlastica je samo rijetkih i posebnih ljudi. Nikola je jedan od takvih. Oni koji su razgledali njegovu izložbu fotografija u Galeriji Milana Horvata možda su tek tada shvatili što ga je ponukalo da tako radikalno promijeni život i ispuni ga zadovoljstvom. U maloj i idiličnoj sredini od koje zazire većina urbanih mladih ljudi u Hrvatskoj.