Zagreb je jedna od najzelenijih europskih metropola s obiljem parkova kojima se loše gospodari. Nepunu godinu nakon oluje koja je poharala Zagreb iz Maksimira još nije uklonjeno oko 750 srušenih stabala koja prijete šetačima i pravi su primjer ‘zelene tranzicije‘ nove gradske vlasti

U većini europskih metropola, okovanih betonom i asfaltom, parkovi su i dragocjenost i rijetkost. Zagreb ih ima u izobilju, ali njima loše gospodari. Prije nepunih godinu dana, kad je nezapamćena oluja poharala Zagreb, samo u parku Maksimir, spomeniku parkovne arhitekture i zaštićenom kulturnom dobru, srušeno je gotovo tisuću stabala, od kojih je dosad uklonjeno nešto više od sedamsto. Ostatak – dijelom ispiljen i razasut posvuda po parku – prijeti šetačima kojih je lani bilo više od dva milijuna i tristo tisuća.

Ploče s natpisom „Oprez! Opasnost od pada stabala“ upozoravaju ljubitelje Maksimira da ni u parku nisu posve sigurni, a nadležni još nisu utvrdili čija je odgovornost za neshvatljivu nebrigu za zbrinjavanje srušenih stabala među kojima je mnogo kapitalnih stogodišnjaka. Saša Banić, stručni voditelj ustanove Priroda Grada Zagreba, kaže da se „vrše pregovori“ (valjda se pregovara?) sa Šumarskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, kako bi se potpisao sporazum i dobila potrebna suglasnost za odvoz drvne mase.

Šumarski fakultet priopćava da je takav sporazum potpisan još 2009. godine, sanacija je u nadležnosti Javne ustanove Priroda Grada Zagreba, a troškove snosi Grad Zagreb. Na upit reporterke Ružice Đukić jesu li šetači ugroženi neuklonjenim stablima, koja već gotovo godinu dana trunu na zemlji ili pak prijete svisoka, Banić mudro odgovara da „ljudi nisu nigdje sigurni, pa tako ni u parku ni u prometu!“

Srušena stabla neće se ukloniti poznatom hrvatskom filozofijom „Brigo moja prijeđi na drugoga“. Glasači još pamte kampanju stranke Možemo! u kojoj je isticano da će joj nakon osvajanja vlasti u Zagrebu prioritet biti „zelena tranzicija“. Možda joj je za košenje trave i sanaciju Maksimira potreban još jedan mandat?

Medvednica kao zeleno uzglavlje grada, perivoj Maksimir, park-šuma Tuškanac, park Opatovina, park Ribnjak, Park Bele IV., park-šuma Jelenovac, Zelena potkova i drugi zagrebački parkovi ravnopravno se bore s asfaltom, automobilskom najezdom i interpolacijskom graditeljskom agresijom. Ulice obrubljene drvoredima koji su uspjeli odoljeti parkirnoj najezdi automobila, primjeri su nekadašnje planske urbanizacije grada i razumijevanja važnosti zelenila u asfaltnim džunglama.

Perivoj Maksimir krajobrazni je fenomen u europskim razmjerima i jedan od najljepših u ovom dijelu Europe. Biskup Maksimilijan Vrhovac (1752. – 1827.), napredni političar i mecena, potkraj 18. stoljeća, na crkvenom posjedu u gradiću Zagrebu na periferiji Austro-Ugarske Monarhije, dao je urediti velebni park po uzoru na francuske perivoje tog doba. Otvoren je 1789. kao prvo javno šetalište u jugoistočnoj Europi.

Njegov nasljednik Aleksandar Alagović uredio je Maksimir u engleskom krajobraznom stilu, a poznat je i po uređenju Ribnjaka i perivoja u Novoj Vesi. Vrhovčevu i Alagovićevu misiju nastavio je hrvatski kardinal i zagrebački nadbiskup Juraj Haulik (1788. – 1869.). Zaljubljenik u prirodu angažirao je stručnjake iz raznih zemalja koji su 1839. počeli preobražavati Maksimir u romantični engleski perivoj.

Park je nazvan Jurjaves, a bio je poznat po šetačkim stazama i raznolikosti biljnih vrsta. Haulik mu je sačuvao krajobraznu autentičnost, oplemenio ga skulpturama, izgradio jezera koja su se napajala vodom iz potoka što su se slijevali s obronaka Medvednice, ali i mostove i staze, paviljone i sjenice.

Na Obelisku u Maksimiru 1843. uklesana je poruka: „Na pomoć potrebnima, koji se nisu odali neradu, mirnim građanima kao poticaj za korisnije i istodobno ugodnije obrađivanje zemlje, na ures metropole, a isto tako za diku domovine i dušama umornim od javnih poslova i zbilje životne… Juraj Haulik, biskup zagrebački, kraljevski namjesnik banske časti godine spasa 1843.“

Najljepši objekt u Maksimiru, Vidikovac ili Kiosk, izgrađen je 1843., Švicarska kuća 1842., paviljon Jeka 1840., a kapelica sv. Jurja 1880. Svi oni vape za temeljitom obnovom.

Nakon Haulikove smrti perivoj je ponovno preimenovan u park Maksimir. Više od dva stoljeća stari perivoj, neprocjenjivo vrijedna prirodna i kulturna baština, danas je žalostan primjer devastacije prvotne ideje nadbiskupa Haulika. Pretvorio se u park za prvomajski grah, a prošlogodišnje nevrijeme devastiralo je znatan dio te prirodne baštine.

Jedna od najkraćih ulica u Zagrebu, ona između Mihanovićeve i Preradovićeve ulice, uz park na Svačićevu trgu (koje li simbolike!), dobila je naziv po biskupu Hauliku koji je svojim grandioznim djelom trajno zadužio grad.

Biskupi Maksimilijan Vrhovec, Aleksandar Alagović i Juraj Haulik bili su ugledni predstavnici duhovne kulture koji su prepoznavali vrijednost i važnost parkovnih površina za ondašnje malobrojno stanovništvo, ali i izgled grada. Iako nisu bili aktivisti Zelene akcije ni gorljivi zagovornici zelene tranzicije, trojica zagrebačkih biskupa u 18. i 19. stoljeću bila su začetnici parkovne kulture u Zagrebu, a svojem su gradu u naslijeđe ostavili lijepo oblikovane i njegovane zelene površine.

Danas je u Maksimiru problem ukloniti srušena stabla, opasna za šetače. Danas je sve problem jer nema ljudi spremnih napraviti nešto za opće dobro i širu zajednicu jer su previše zaokupljeni brigom za vlastitu foteljicu.

Dio zagrebačkih zelenih površina raznim je urbanističkim manipulacijama i profiterskim interesima već pretvoren u građevinska zemljišta. Ksaverska dolina i podsljemenska zona najžalosniji su primjeri takva beskrupulozna nasrtanja na prirodu.

Zagrebačko šumovito uzglavlje, za ljetnih žega spasonosno za stanovnike Zagreba, zahtijeva više brige za očuvanje šumskog bogatstva, jednako kao i Maksimir, teško stradao u lanjskoj oluji. Sljeme zavređuje mnogo bolje uređene planinarske domove s kvalitetnijom ugostiteljskom ponudom jer ovo što danas nudi nije ni na razini periferijskog hamburgeraja.

Zagrepčani vole Medvednicu i njezine šumske staze. Vikendom se Sljeme pretvara u festival ljubitelja prirode, mišićavih biciklista koji se s lakoćom uspinju do vrha planine, rastrčanih kućnih ljubimaca i strastvenih šetača i planinara. Sada imaju i žičaru kapacitiranu za alpske vrhunce. Zagrepčani vole Maksimir i svoje parkove, makar i loše održavane.

Nedostaje samo netko u Gradu Zagrebu tko bi se o njima znao i htio brinuti.