U nedavnim božićnim i novogodišnjim čestitkama najčešća je želja bila „zdravlje“. Da smo čestitke upućivali državi, poželjeli bismo joj „bolje i uspješnije zdravstvo“. Zdravlje i zdravstvo – najveća životna dragocjenost i sustav koji je održava – središnje su pitanje života nacije i društvenog funkcioniranja, vrlo često pretvoreno u olako izgovorenu frazu bez ikakva uporišta u stvarnosti.

Već na sâm spomen „reforme zdravstva“ – službeno nazvane Nacionalni plan razvoja zdravstva – razbolijeva se i zdravi dio nacije, a oni s tegobama padaju u komu. Već tridesetak godina težimo reformiranju zdravstva, pokušavajući riješiti jednu od najvećih društvenih malformacija i izvući se iz krize koja se – unatoč mnogim kozmetičkim pokušajima „reformiranja“ – neprestano produbljuje. U traženju krivca kronične krize bilo bi pogrešno upirati prstom u pojedince, ministre zdravstva, ravnatelje bolnica i najodgovornije ljude u medicinskom sustavu jer je problem općedruštveni: nema tog čovjeka u Hrvatskoj koji u njemu ne sudjeluje i ne snosi odgovornost barem za djelić urušavanja zdravstvenog sustava. Pandemija covida-19 i druge virusne mutacije poharale su planet i dodatno senzibilizirale ljude na globalnu prijetnju zdravlju pa je sad većini jasno da sudbina čovječanstva velikim dijelom ovisi o zdravstvenoj zaštiti.

Zemlja smo izvrsnih liječnika i medicinskog osoblja, na nekim područjima pozicioniranih u europski vrh (transplantacijska medicina, kardiokirurgija itd.). Iz medicinskih ustanova svako malo stižu vijesti o senzacionalnim uspjesima naših liječnika, pokazujući da su „medicinska čuda“ moguća i u otežanim uvjetima rada. Medicina – kao i sport – potvrđuje da smo mala zemlja za velike pothvate.

S druge pak strane upozoravamo na opasnost prijeteće „krize zdravstva“ koja se očituje u dugim listama čekanja za pružanje zdravstvene usluge, rastućeg duga veledrogerijama, nedostatku suvremene medicinske opreme, oronulosti većine bolnica – u Zagrebu i drugim gradovima izgrađenih prije stotinjak godina – i neadekvatnih uvjeta rada, sramotno niskih plaća medicinskog osoblja te ubrzanu odljevu liječnika i medicinskog osoblja u inozemstvo.

Nerješiv problem

Nitko razuman ne osporava krizu hrvatskog zdravstva, ali malo je onih koji se usuđuju otvoreno reći da je ona praktički nerješiva „programskim reformama“. Za njezino rješavanje bio bi potreban radikalan društveni zaokret, uključujući i snažan otklon od socijalističkog razmišljanja, temeljenog na „pravu“ na besplatno zdravstvo, društveni stan, besplatno školovanje, ljetovanje u radničkima odmaralištima itd.

U suvremenom svijetu ništa nije besplatno, sve se plaća, a plaćaju oni koji se poštenim radom trude zaraditi za sve što im je potrebno i poboljšava im kvalitetu življenja. Radosno smo dočekali izlazak iz socijalističkog iluzionizma i pohrlili u kapitalizam i tržišno gospodarstvo, temeljeno na načelu value for money ili vrijednost za novac. Koliko smo – u tranzicijskom razdoblju – bili mentalno i praktično spremni za preobrazbu tobožnje „brige za radnika“ u tržišno vrednovanje rada i kvalitete učinka svakog djelatnika?

U tom tranzicijskom procesu, u koji se umiješala i pretvorbena grabež, najviše je stradalo hrvatsko zdravstvo. Njegovo je daljnje urušavanje moguće spriječiti ili barem usporiti samo većim izdvajanjima i dotjecanjem više novca – kojeg nema. Kao što znamo, novac za zdravstvo prikuplja se iz plaća zaposlenih u privatnom i javnom sektoru, trošarinama na određene proizvode, postotkom prihoda od obveznog osiguranja za automobilsku odgovornost kao i dopunskim osiguranjem. Ulaganja u hrvatsko javno zdravstvo – prema dostupnim podacima – među najnižima su u EU-u, a iznose oko 1400 eura po stanovniku. U Sloveniji su ta izdvajanja oko 2200 eura, a u Njemačkoj oko 4500 eura. Prosjek izdvajanja za zdravstvo u EU-u je oko 3500 eura po stanovniku.

Neodrživ sustav

Hrvatska u zdravstvo ulaže oko 7 posto BDP-a, prosjek EU-a je oko 9,9 posto, a stručnjaci smatraju da je sustav održiv s izdvajanjima između 8 i 12 posto BDP-a. Visokosofisticirane uređaje za dijagnostiku i liječenje Hrvatska kupuje na svjetskom tržištu jednako kao i zemlje u kojima su izdvajanja za zdravstvo nekoliko puta veća. Zašto su veća? Jer su plaće u tim zemljama višestruko veće nego u Hrvatskoj.

Svaki stent, citostatik ili umjetni kuk američkog, britanskog ili švicarskog proizvođača naše osiromašeno zdravstvo najčešće plaća jednako ili čak više nego mnogo bogatije i razvijenije zemlje. U hrvatskom zdravstvu – prihodovno u mnogo lošijem položaju od zdravstva razvijenih zemalja – manja je jedino rashodovna stavka plaća naših liječnika i medicinskog osoblja, višestruko manje plaćenih nego njihove kolege u razvijenim zemljama.

To je jedino područje u kojem je Hrvatska jeftinija od zdravstva razvijenih zemalja, dakako na štetu onih na kojima se temelji cijeli zdravstveni sustav: liječnika i medicinskog osoblja. Sve nezadovoljniji i sve potplaćeniji medicinski djelatnici, osobito mlađa populacija, masovno odlaze u svijet. Trebalo bi precizno utvrditi koliko je među 230.000 novoiseljenih Hrvata – brojka koju je nedavno naveo premijer Plenković – liječnika i medicinskog osoblja. I za koliko su novca od njihovih 230.000 plaća, dijela prihodovnog sustava u državnom proračunu, smanjena izdvajanja za javno zdravstvo?

Istodobno, u Hrvatskoj se otvara sve više privatnih klinika od kojih većina uspješno posluje, pružajući pacijentima kvalitetnu medicinsku uslugu. Koja – da odmah bude jasno – košta. Jer mora koštati. Plaće medicinskog osoblja u tim su klinikama veće, uvjeti rada bolji, a iskoristivost opreme i uređaja optimalna. U bolnicama je iskoristivost istih takvih uređaja i opreme mnogo manja jer se radi u jednoj smjeni, a za prekovremeni rad ili drugu smjenu nema novca.

Zdravstveni sustav grca u siromaštvu skromnih prihoda dobivenih od izdvajanja iz plaća. Iako bi se dio krivnje za krizu zdravstva mogao pripisati nekim ministrima, lošoj organizaciji sustava i nesavjesnim liječnicima, to je neznatan, gotovo zanemariv dio. Najveći je i nepremostiv – nedostatak novca, odnosno premalih proračunskih izdvajanja za javno zdravstvo.

Dopunsko osiguranje

Jedan je od većih problema i odnos prema dopunskom osiguranju. Uzimajući u obzir obuhvatniju medicinsku uslugu koja je njime omogućena, osiguranici ga plaćaju vrlo malo. Mlađa populacija najčešće se odriče takva osiguranja, koje košta kao i nekoliko kava, smatrajući da im u njihovoj dobi ono nije potrebno. Tako izostaje i prijeko potrebna društvena solidarnost.

Kad bi dodatno zdravstveno osiguranje bilo obvezatno za sve, s iznimkom osiguranika koji to pravo ostvaruju iz državnog proračuna te kad se ne bi svodilo na simbolične svote, naše bi zdravstvo lakše disalo. Potencijalni korisnici dopunskog osiguranja mogli bi, primjerice, usporediti troškove svog mobilnog telefona, ispijenih kava i solidarne participacije u zdravstvu koje pruža ono najvažnije – zdravlje ili život. Povećanje cijene dopunskog zdravstvenog osiguranja i snažnija participacija zasad neosiguranih korisnika javnozdravstvenih usluga jedini je novac na koji bi zdravstvo s pravom trebalo računati, jer drugog novca jednostavno nema. Proračun nam je ionako nategnut do krajnjih granica, povećanje plaća kaska za inflacijom, a slijedom toga i zdravstvo je sve siromašnije.

Treba podsjetiti da je u prošlosti mnogo privatnih poslodavaca svojim djelatnicima isplaćivalo tzv. minimalac, a ostatak plaće nadoknađivan je „na crno“. Tako su umanjeni prihodi izdvajanja za zdravstvo, koji bi u regularnim uvjetima bili mnogo veći. Posljedice su tragične: bolnice su u derutnom stanju jer im je nanesena nepopravljiva i nenadoknadiva šteta. Isti se problem reflektirao i na mirovinske fondove pa su današnje mizerne mirovine dijelom posljedica takvih postupaka poslodavaca u prošlosti.

Male plaće

Naše su plaće među najnižima u EU-u. Da bi država podmirila svoje potrebe – o kojima bi se itekako trebalo raspravljati, osobito o troškovima golemog upravno-birokratskog aparata – i od tih malih plaća uzima velik postotak za punjenje proračuna. Da su plaće veće, država bi – da zadovolji svoje potrebe – u plaće posezala smanjenim postotkom. Najveći je problem u tome što je u nas mnogo malih plaća i premalo velikih. Vrtimo se u začaranu krugu, a na tom financijskom ruletu zdravstvo je jedan od najvećih gubitnika, odnosno najmanji dobitnik onoga što mu je potrebno. Vraćamo se na ishodište problema u zdravstvu: nema dovoljno novca. Narodna uzrečica kaže: koliko novca, toliko muzike. U zdravstvu vrijedi isto: koliko novca, takva usluga, takve liste čekanja na pomoć koja život znači.

Troškovi liječenja karcinoma vrlo su visoki, terapija citostaticima iznimno skupa, zahtjevne operacije da i ne spominjemo… Sve je manje radno sposobnih i sve više umirovljenika kojima je zdravstvena skrb sve potrebnija.

Krizu zdravstva pospješuje i naš mentalitet: ljudi su sretniji prođu li na tehničkom pregledu s automobilom nego na zdravstvenom sistematskom pregledu. Većina ih redovito obavlja servise na svojim automobilima, ali vrlo neredovito odlazi na preventivne sistematske preglede. Ljudi se više brinu o svom automobilu nego o svom zdravlju.

Ako nam je zdravstvo i zdravstveno stanje nacije najvažniji razvojni cilj, može li se unutar proračuna napraviti preraspodjela, dostupna javnosti, razumljiva i jasno vidljiva? Koliko je novca od povećanja trošarina, primjerice na cigarete i alkohol (a zdravstvo je navodno glavni povod za ta povećanja), doista namijenjeno zdravstvu, a koliko završava u javnosti nepoznatim labirintima državnog proračuna?

Međ. Dugovanje veledrogerijama

Jedan je od većih problema hrvatskog zdravstva golemo dugovanje veledrogerijama. Kad veledrogerije zaprijete obustavom isporuke lijekova, tada država instantnim rebalansom proračuna stvori nekoliko milijarda kojima neznatno smanji dugovanje, uz obećanje da će sve biti riješeno kad napokon zaživi desetljećima najavljivana reforma zdravstva. Veledrogerije u troškove isporuke lijekova i potrošnih materijala moraju uračunavati i troškove bankovnog kreditiranja svog poslovanja za razdoblje kad im zdravstvo ne plaća isporučene proizvode, što uzrokuje povećanje cijena po kojima se lijekovi i potrošni materijali nude na javnim natječajima.

„Dat ćemo sve od sebe“, najavljuju igrači uoči važnih utakmica. „A koliko je to?“ pitaju veledrogerije koje unatoč neplatišama nisu na rubu stečaja, a farmaceuti su među najbolje plaćenim djelatnicima u Hrvatskoj. Apsurdno, ali istinito: zdravstvo bi riješilo dugovanje veledrogerijama kad bi prestalo liječiti ljude skupim lijekovima.

Desetljećima se govori o tome kako se javna nabava za medicinske ustanove obavlja prema dvojbenim kriterijima, čime se nanosi golema šteta javnom zdravstvu. Bilo je planova i pokušaja, od 2015. godine do danas, da se javna nabava objedini, kako bi se hrvatsko javno zdravstvo na tržištu pojavilo kao veliki i respektabilni kupac kvalitetne medicinske opreme, ali su ti pokušaji bili popraćeni tromošću u donošenju krucijalnih odluka kojima bi se ostvarile velike uštede i onemogućili parcijalni interesi.

Ministar zdravstva Vili Beroš nedavno je potpisao odluku o postupcima javne nabave lijekova, ugradbenog i potrošnog bolničkog materijala te usluga za sve zdravstvene ustanove u državnom vlasništvu. Ostvari li se taj projekt, u odnosu na dosadašnju praksu razjedinjene nabave, ostvarile bi se znatne uštede. Prijedlog je upućen i svim zdravstvenim ustanovama koje nisu u državnom vlasništvu. Provede li se ta odluka Ministarstva zdravstva u djelo, bio bi to jedan od važnijih koraka u ostvarenju Nacionalnog programa razvoja zdravstva do 2026. godine.

Hrvatsko javno zdravstvo ove će se godine imati na raspolaganju rekordnih 4,786 milijardi eura ili 36 milijarda kuna, od čega će se iz proračuna izdvojiti 710 milijuna eura ili 5,3 milijarde kuna. U nekoliko se navrata od resornog ministra – radi boljeg upravljanja raspoloživim novcem – zahtijevalo smanjivanje, odnosno optimiziranje troškova, što je zacijelo moguće, ali bez smanjivanja opsega i kvalitete zdravstvene usluge. Ključno je pitanje hoće li se taj golemi novac trošiti racionalno i učinkovito, a rastuće nezadovoljstvo pacijenata sadašnjom razinom zdravstvene zaštite početi smanjivati.

Među najstarijim smo nacijama u Europi, s jednim od najnižih nataliteta. Urušavanje zdravstva, demografska katastrofa i masovno iseljavanje zacijelo neće pridonijeti optimističnijem pogledu u budućnost. Ako je zdravlje najveća dragocjenost, kako smo istaknuli u blagdanskim čestitkama, ne bi bilo mudro prokockati ga za šaku eura.