Dosta nam je. I jednih, i drugih, i petih… Živimo u politički zagađenom prostoru, izloženi svakodnevnom verbalnom nasilju, prostakluku, laganju i obmanjivanju. Građani Hrvatske to nisu zavrijedili. Zaprepašteni su i ogorčeni ponašanjem onih koje su sami izabrali i koji ih predvode. Narod nije podijeljen kako bi se to moglo zaključiti prema nepremostivim podjelama unutar političkih elita

Pijem kavu s ljudima različitih političkih opredjeljenja i raznovrsnih svjetonazora. Nema svađe, prostakluka, mizantropije ni vrijeđanja. Pijemo espresso ili macchiato, različito mislimo i razgovaramo. Za razliku od naših političkih uglednika. Narod je talac politike podijeljene ponorom između dviju ekstremno polariziranih političkih struja predvođenih predsjednikom Republike i predsjednikom Vlade.

Predizborna politička tržnica prepuna je pokvarene robe između koje bi 17. travnja trebalo izabrati nešto probavljivo i podnošljivo za sljedeće četiri godine, koliko je rok trajanja kvarljive robe. Do tada ćemo morati gledati jeftini politički striptiz nezabilježen u novijoj hrvatskoj povijesti.

Premijer Plenković, unatoč elokvenciji i dobro uvježbanim javnim nastupima kojima zadivljuje dio javnosti, nema argumente kojima bi opovrgnuo tvrdnju o tome kako neoprostivo griješi u biranju najbližih suradnika. Pola imenovanih ministara, ogrezlih u kriminal i korupciju, morao je odstraniti iz svoje Vlade, a i među preostalima malo je onih s kojima bi pristojni ljudi rado popili kavu.

Puno je više onih koji izazivaju podsmijeh i zgražanje javnosti. Članska iskaznica jedina im je kvalifikacija, a neki već svojom pojavom sramote državu koju predstavljaju u svom resoru. Bi li Andrej Plenković – da ima privatnu tvrtku – na mjesta izvršnih direktora zapošljavao ljude kakvima je dodijelio najviša mjesta u Vladi? Koji se zbog raznih nepodopština mijenjaju brzinom izmjena u hokejskoj ili rukometnoj utakmici? Kakav je smisao okružiti se poslušnim mediokritetima umjesto stručnjacima i ljudima moralne vjerodostojnosti, neovisno o tome kojom članskom iskaznicom mašu?

Premijer bi trebao imati plaću barem dvostruko veću od plaće guvernera Hrvatske narodne banke, a njegovi ministri veću od guvernerovih zamjenika i pomoćnika, najbolje plaćenih službenika u državi. Proračun to može podnijeti bez ikakvih teškoća, ali tada bi se i najmanje iskliznuće u bezakonje vrhunski plaćenih državnih službenika – počevši od premijera – moralo najstrože kažnjavati. Ovako je ministarska plaća sporedna platna kategorija, a glavni je prihod zlorabljenje utjecajnog položaja, pogodnog za stjecanje „ekstraprofita“.

Predsjednik Milanović u politički je život uveo retoriku periferijske krčme, očito svjesno i namjerno kako bi „probudio“ uspavane glasače koji razumiju jedino takav krčmarski jezik. Optužuje premijera za okupaciju najvažnijih državnih institucija i njihovo podvrgavanje interesima vladajuće stranke za koju uporno ponavlja kako je „zločinačka organizacija“. Zašto na to nije upozoravao tijekom cijelog svog mandata (što mu je bila i dužnost), nego se oglasio tek uoči izbora, kad je uvidio da razjedinjeni oporbeni patuljci bez njegove pomoći ne mogu ništa?

Milanović je jedinstven spoj samosvojnosti, nekontrolirane retorike, inteligencije, obrazovanosti, hrabrosti, duhovitosti, izravnosti, nepredvidivosti, kočijaškog rječnika i drugih ambivalencija sažetih u jednoj osobi. Prema njemu nitko nije ravnodušan: ima mnogo pristaša, ali i puno osporavatelja. Neki bi mu bez dvojbe povjerili državu kojoj je na čelu, neki bi ga rado strpali u ludnicu. Plenkovićevoj „celofanskoj“ retorici suprotstavlja se izrazima zbog kojih ugostitelji nepristojne goste izbacuju iz birtije.

Predsjednik Milanović u svojim se državničkim posjetima nije maknuo dalje od tzv. regije, kao da mu je jedini posao boravak među fazanima i srnama na Pantovčaku i dijeljenje odličja vojnim dužnosnicima.

Plenković je prvak samohvale, u kojoj ne spominje da se tijekom njegova mandata iz zemlje iselilo oko pola milijuna uglavnom visokostručnih ljudi koji danas kronično nedostaju hrvatskom gospodarstvu, a uselilo oko 200.000 uglavnom niskokvalificiranih stranih radnika. Ne spominje ni sporost obnove nakon potresa, koja se donekle zahuktala kad ju je preuzeo Branko Bačić, a ne objašnjava zašto Bačića na to mjesto nije imenovao prije njegovih šarlatanskih prethodnika.

Nepotrebno se svađa s europskom javnom tužiteljicom, tvrdnjom kako su hrvatski kriminalci problem hrvatskog pravosuđa, a ne europskog tužiteljstva. Ponosan je na svoje prisne veze s prijetvornim europskim birokratima u Bruxellesu, celofaniranim lažljivcima kakvi su politici jedino i potrebni.

Premijer Plenković nikad se nije ugledao na irskog premijera Garreta FitzGeralda koji je 80-ih godina prošlog stoljeća ostvario prioritetni cilj svog djelovanja: povratak iseljenih sunarodnjaka u domovinu. Oko 300.000 irskih emigranata, vjerujući premijerovim obećanjima da će poticati otvaranje malih tvrtki, isplativo ulaganje i što jednostavnije poslovanje, vratilo se u domovinu. U razdoblju od 1981. do 1987. u Irsku su donijeli oko 90 milijardi dolara, nova znanja i iskustva stečena u iseljeništvu. U Irsku danas hrle ljudi iz Hrvatske i drugih zemalja. Veličinom i brojem stanovnika slična Hrvatskoj, Irska je od iseljeničke zemlje postala useljenička jer korektno vrednuje rad doseljenika iz drugih država.

To je objašnjenje tzv. irskog gospodarskog čuda, iako nije riječ ni o kakvom „čudu“, nego o dalekovidnoj gospodarskoj politici tadašnjeg premijera i njegova tima. Nisam zapazio da se netko iz klimatski i krajobrazno ne odviše privlačne Irske doselio u prelijepu Hrvatsku. Različiti premijeri različito kreiraju budućnost svojih zemalja.

Neovisno o skorim izborima, na kojima povećalom treba tražiti kandidata dostojnog neke važne državne funkcije, a u glasačku kutiju najradije bismo ubacili gubitnički loto listić, tragično je kako je Hrvatska u borbi za vlast – a ne za boljitak zajednice – podijeljena na dvije zaraćene grupacije.

Zemlja koja je u Domovinskom ratu bila homogenizirana u obrani, junaštvu i dostojanstvu, danas je podijeljena između političkih elita. Časni ljudi bježe od zagađene političke scene kao od kuge, povećavajući izglede mediokritetima da zasjednu na ključne položaje.