Nedavna izvrsno posjećena izložba svestrane splitske likovne umjetnice Tisje Kljaković Braić u zagrebačkoj Galeriji Kaptol, u Radićevoj ulici, prerasla je u društveni događaj koji opovrgava mnoge pogrešne predodžbe o tenzično-kompeticijskom, ali i netrpeljivom odnosu dvaju najvećih hrvatskih gradova. Ta neutemeljena teza, proizašla iz krugova ekstremnih skupina navijača Bad Blue Boysa i Torcide, sklonih međusobnim fizičkim obračunima, stadionska je perspektiva odnosa Splita i Zagreba, svedena na šačicu huligana koji sramote svoje gradove i nanose golemu štetu svojim klubovima koji zbog njihovih ispada u blagajnu UEFA-e uplaćuju desetke tisuća eura. Huligana koji stvaraju lažnu sliku o nepomirljivoj razjedinjenosti obalne i kontinentalne Hrvatske.

Tisjina izložba „Cesta“, priređena u Zagrebu na poticaj vlasnika Galerije Kaptol Ive Jeriča, Splićanina s trajnim boravkom u Zagrebu, planirana je davno, kad je intuitivni „skaut“ Jerič otkrio nadarenost mlade umjetnice i predvidio joj ubrzan proboj na likovnoj sceni, što se u međuvremenu i dogodilo. Tisja je svojim djelima nazočna u mnogim hrvatskim galerijama, ponajviše u Zagrebu, u kojem je traženija – kako to često biva – nego u rodnom gradu. To je ujedno i upozorenje da Split nema dovoljno dobro osmišljenu kulturnu politiku prema svojim likovnim velikanima, od Emanuela Vidovića, Vaska Lipovca, Zvonimira Mihanovića, Ante Kaštelančića, Josipa Botterija i Matka Trebotića do mlađih umjetnika među kojima se ističu Tisja Kljaković Braić, Neli Ružić Buzančić, Andrija Buvina i mnogi drugi.

Tisjina izložba u Zagrebu, unatoč ograničenim prostornim mogućnostima Galerije Kaptol, ispunila je – po „sluzavu“ jesenskom vremenu – povijesnu Radićevu ulicu mnogobrojnom publikom zagrebačko-splitskog kulturnog kruga. Bez uobičajenih, često dosadno-pretencioznih ceremonijalnih otvaranja, Tisja je pozvala publiku na druženje i razgledavanje svog novog ciklusa „Ceste“. Uvijek nasmijana i dobro raspoložena, duhovita i elokventna na svom šarmantnom čakavskom narječju, doima se opuštenom i zadovoljnom, podsjećajući na naslov svoje nedavno objavljene knjige „U malu je uša đava“ u nakladi Frakture.

Slikarstvo je diplomirala 2003. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu, u klasi prof. Gorkog Žuvele, a u dvadesetak godina rada i izlaganja u domaćim i inozemnim galerijama razvila je autentični likovni rukopis, u kojem su zastupljene gotovo sve likovne discipline, od slikarstva, ilustratorstva i karikature do kombiniranih tehnika. Uvijek svježa i neiscrpno vrelo novih ideja, Tisja je svrstana u one likovne umjetnike koji ne odvajaju život od umjetnosti niti među njima prave razliku. Autorica, njezino djelo i publika pretvaraju se – kao ovom prigodom u Zagrebu – u društveno događanje prožeto emocijama – divljenjem i zadovoljstvom.

Na otvorenju je bila i cijela Tisjina obitelj, ugledni novinar i urednik Slobodne Dalmacije i Nedjeljne Dalmacije Kruno Kljaković (u Splitu se uvijek počinje s glavom obitelji!), majka i samozatajna pjesnikinja Ana-Mari Kljaković i Tisjina mlađa sestra Virna, muzikologinja i pijanistica koja živi i radi u Zagrebu. Netko je na izložbi primijetio kako umjetnost zbližava ljude, dok sportske priredbe često potiču na gladijatorsko ponašanje dijela publike na tribinama. Tisja Kljaković Braić bila je likovni medij koji je Split i Zagreb privinuo u zagrljaj, darujući jednom tmurnom jesenskom danu mnogo vedrine.

Prije tri desetljeća pisao sam u Slobodnoj Dalmaciji redovitu kolumnu Marijan Express, nazvanu po vlaku koji je prometovao između Zagreba i Splita, pokušavajući tako simbolično ukazati na nužnost čvrstog povezivanja mediteranske i kontinentalne Hrvatske (Marjan Expressom i „Cestom“!). Bio sam opsesivno zaokupljen idejom o sudbinskoj važnosti sjedinjenja obalne i kontinentalne Hrvatske kao zalogom prosperiteta cijele zemlje, temeljenom na bogatstvu regionalnih različitosti. U tim ratnim vremenima potporu mi je pružilo mnogo ljudi, što me učvrstilo u uvjerenju da je put prema budućnosti – vedrijoj od tadašnje turobne svakidašnjice – u povezanosti dviju različitih regija.

Volio sam Split jednako kao i rodni Zagreb, boraveći u njemu barem jedanput na mjesec i družeći se s ljudima u Splitu koji su jednako tako razmišljali o Zagrebu i osjećali ga kao svoj drugi grad. Karizmatski urednik Slobodne Dalmacije Joško Kulušić, slikar Vasko Lipovac, arhitekt Dinko Kovačić, glumci Zdravka Krstulović i Boris Dvornik, kolege novinari iz Slobodne Dalmacije… Takav su stav ti velikani i novinari imali i prema svim drugim kontinentalnim i obalnim gradovima.

Ne shvaćam ljude ili skupine koji antagoniziraju odnos regionalnih različitosti koje su naše najveće bogatstvo, u čemu prednjače već spomenute navijačke skupine. Za njih bi trebalo organizirati festival nalik onome u španjolskoj Pamploni gdje se u srpnju održava utrka s bikovima (spominjao ju je i Ernest Hemingway u romanu „A sunce izlazi“), na kojem je glavna atrakcija opasna utrka s bikovima koja katkad završava tragično. Žele li ekstremisti iz Bad Blue Boysa i Torcide, ali i drugih navijačkih skupina, premlaćivati jedni druge i propagirati nasilje koje se potom širi i na druge društvene sastavnice, ne treba im stadion. Dovoljno bi im bilo osigurati ledinu na kojoj bi se ogledali u svojoj najdražoj disciplini, s palicama, bakljama i ostalim priručnim rekvizitima.

Kultura je disciplina koja oplemenjuje, sjedinjuje i pobuđuje pozitivne osjećaje. Kad je i natjecateljska, nikad ne gubi značenje humanosti i šarm dostojanstvenosti. I zato Tisjina izložba nije bila samo dojmljiv kulturni događaj, na kojem bi joj prema broju posjetitelja mogle pozavidjeti i mnogo veće galerije, nego i čvrst zagrljaj Splita i Zagreba povezan umjetnošću. Zagrljaj obale i kontinenta, koji je bio onemogućen ili otežan u najtežim ratnim godinama, ali prožet snažnom željom za sjedinjenjem u to doba tragično podijeljene Hrvatske.