Hrvatskom metropolom, više od tri desetljeća nakon osnutka države, nesmetano haraju pretežito maloljetne ulične bande koje tzv. grafitima sustavno uništavaju kulturno-povijesno naslijeđe grada. U tih tridesetak godina nijedna gradska vlast nije uspjela spriječiti tu vandalsku pošast, otkriti i kazniti delinkvente i otkloniti posljedice uličnog divljaštva. Pročelja spomenički zaštićenih kuća u središtu grada unakažena su škrabotinama i psihodeličnim slikarijama, a najizazovnija su meta obnovljene fasade na kojima se urbocid tzv. grafitera najsnažnije očituje, a šteta je najveća.

Umjesto da pred svakom obnovljenom kućom zastanu i, diveći joj se, odaju počast ljudima koji su je gradili – desetljećima prije nego što su njihovo mjesto zauzeli razaratelji i skrnavitelji povijesnog naslijeđa – delinkventi sustavno uništavaju ono što je od povijesne jezgre ostalo nakon potresa.

Identitet grada

Kulturno-povijesna baština Zagreba, remek-djela arhitekture i graditeljstva većinom nastala potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, zaštićeni su spomenici kulture koji tvore identitet grada. Prepušteni su obijesnom iživljavanju mladih vandala koje ni njihove obitelji ni škole nisu naučile ništa o vrijednostima tradicije i baštine, prepuštajući im grad na milost i nemilost. Uglavnom nemilost.

Ulične bande, koje noću haraju gradom, najprije se ne bi smjelo pogrešno nazivati grafiterima jer njihovo štetočinstvo nisu grafiti, nego najobičniji, nikad sankcionirani barbarizam. Grafiti su – podsjetimo – osmišljene, buntovne i duhovite verbalne ili likovne poruke ispisane/oslikane na za to predviđenim mjestima.

I zato vandale nazvane grafiterima treba razlikovati od predstavnika Street arta ili ulične umjetnosti, likovne discipline kojom dobronamjerni entuzijasti oslikavaju površine predviđene za takvu vrstu likovna izražavanja. Street art je dopustiv samo na mjestima odobrenima od gradskih vlasti kao što je to, primjerice, zid uza željezničku prugu u Branimirovoj ulici u Zagrebu ili pothodnik između Koturaške i Runjaninove ulice.

U Zagrebu su tzv. grafiteri zapravo ulični prijestupnici koje bi trebalo strogo kažnjavati. Ali već više od trideset godina nema tko.

Nekažnjavanje prijestupnika snažan je poticaj njihovim vršnjacima da nastave s vandalizmom. Očito ne znamo kako očuvati bolju prošlost i njome se ponositi. A grad koji ne respektira svoju prošlost nema izglednu budućnost.

Zagreb je izgubio bitku s vandalima. Agresivni nasrtaji uličnih diverzanata na gradske kuće poprimili su epidemijske razmjere. Više gotovo i nema pročelja koje nije devastirano. Rijetka obnovljena podsjećaju na ljepotu graditeljske baštine i na stanovnike koji su voljeli i poštovali svoj grad, najviši civilizacijski domet življenja, kako u svojoj knjizi „Grad u historiji“ objašnjava Lewis Mumford.

Pročelja zgrada nisu jedina meta novovjekih diverzanata koji uništavaju zajedničko dobro: gradsku rasvjetu, parkovne klupe i nasade, prometne znakove, hortikulturu, košare i kontejnere za otpad, rijetke javne zahode, spomenike, drvorede, liftove i stubišta u stambenim zgradama. Do pojave mobitela najčešća meta bile su telefonske govornice, danas urbani artefakti koji više ne zanimaju čak ni vandale.

Giulianijev poučak

Radikalni obračun s rastućim kriminalom najuspješniji njujorški gradonačelnik Rudolph Giuliani devedesetih je godina započeo uklanjanjem grafita u tunelima podzemne željeznice. Na simboličkoj i praktičnoj razini to je bila gesta koja je označila početak uvođenja reda u grad nazivan „trula jabuka“ i bespomoćan u borbi s kriminalom. Tridesetak godina poslije New York je grad s jednom od najnižih stopa kriminaliteta u SAD-u, a najveće zasluge za to pripadaju Rudolphu Giulianiju. Zagreb očito ne želi učiti od uspješnijih, iskusnijih i bolje organiziranih od sebe.

Grad koji nije sposoban obuzdati i kazniti neodgojene maloljetnike doima se „nemoćnikom u pameti“, ako taj pojam ne suzimo samo na odgovorne koji već desetljećima lažima obmanjuju građane – osobito u predizborno vrijeme – da će nešto poduzeti protiv onih koji uništavaju zajedničko dobro. Nisu precizirali što će poduzeti. Kupiti milijune kamera kojima će nadzirati urbocid? I kakav bi bio rezultat te akcije „brigo moja prijeđi na kameru“?

Sve su gradske vlasti, uključujući i aktualnu, obećavale riješiti problem grafita. I Tomislav Tomašević, koji je u gradonačelničku fotelju zasjeo prije dvije godine, obećavao je isto. I?

Nije uklonjen nijedan grafit, nije uhvaćen nijedan prijestupnik niti je njegovu roditelju naplaćena kazna za vandalsko ponašanje maloumnog djeteta. Ali su prerezane sve vrpce kojima se obilježavaju rijetki uspjesi dvogodišnjeg mandata.

Postoje kemijska sredstva kojima se premazuju pročelja zgrada kako bi se grafiti uklonili bez oštećenja podloge. Postoji i odluka Skupštine grada Zagreba da će Grad Zagreb sufinancirati uklanjanje grafita, a potom i nanošenje kemikalija kojima će se obnovljena pročelja premazivati radi lakšeg uklanjanja posljedica nekih budućih, u Zagrebu očito neizbježnih devastacija. Rezultati su poznati. Stanari koji su na jedvite jade priskrbili novac za obnovu derutnih pročelja svojih zgrada očajni su kad vide da je tek obnovljena fasada unakažena novim škrabotinama.

Na kući na uglu Gajeve i Kovačićeve ulice grafitima je išarano pročelje sve do trećeg kata. Možda grafiteri već raspolažu i dizalicama i kranovima za devastiranje fasada, komunalnim redarima potpuno nevidljivim?

Kad bi komunalni redari i policija u obuzdavanju djelovanja uličnih bandi bili tako učinkoviti kao u ispisivanju kazna za nepropisno parkiranje, vandali bi se zamislili hoće li njihovo štetočinstvo biti naplaćeno njihovim roditeljima. Ružne brazgotine na licu grada svjedoče o kolektivnom stanju duha obijesne i neodgojene mladeži sa sprejom u ruci, ali i ovlaštenih institucija koje ništa ne poduzimaju da to spriječe. Još jedna potvrda da stanovnici grada nisu nužno i građani jer to je status koji se stječe urbanim ponašanjem i uzvišenim osjećajima prema svom mjestu boravka. Kolovođe urbocida i njihovi roditelji nipošto se ne mogu svrstati u kategoriju građana.