Prelaskom s kopna na vodu, Francuzi su na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu odbacili stereotip ‘sletske kulture defiliranja‘ i pokazali da olimpijci ploveći rijekom mogu simbolizirati život koji teče prema nekom boljem svijetu od ovog u kojem živimo

Živimo u civilizaciji spektakla, kao što u istoimenoj zbirci briljantnih eseja kaže Mario Vargas Llosa (Naklada Vuković & Runjić, izvrstan prijevod Dinka Telećana), jedan od najvećih romanopisaca današnjice, nobelovac rođen u Peruu 1931. godine. Kad je već tako – a teško se ne složiti s ključnim tezama književnog velikana koji smatra da se kultura s nekadašnjeg područja intelektualizma preselila na današnje područje razbibrige i zabave – s pravom očekujemo da spektakli budu prvorazredni. Da budu vrhunac onog što današnja civilizacija može ponuditi gledateljima za koje, zahvaljujući ekranizaciji života, nema tog što već nisu vidjeli i malo ih toga može ostaviti zatečenima. A sve što može ponuditi današnja civilizacija spektakla na fascinantan su način pokazali Francuzi na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu, oduševivši svijet sportskom, kulturno-umjetničkom i zabavnom priredbom neusporedivom sa svim dosad viđenim.

Dakako, kritika i kritičari su i neminovnost i potreba – uostalom, i Mario Vargas Llosa jedan je od najžešćih kritičara civilizacije spektakla – pa su se strani i domaći mediji gotovo natjecali u tome tko će spektakularnom otvorenju, zalivenom kišom, uputiti više zamjerki. Možda zvuči apsurdno, ali kritičari su time i sami postali dio spektakla nemjerljiva sa svim dosadašnjim otvorenjima Olimpijskih igara, osobito uzme li se u obzir da je konvencionalni defile sportaša s kopna preseljen na vodu.

Kreatori programa bili su i privilegirani i nadahnuti onim što im je, kao prirodnu scenografiju, za njihovu spektakularnu priredbu pružio jedan od najljepših gradova na svijetu. Treba biti oprezan sa superlativima, ali proglasiti Pariz najljepšim gradom na svijetu nije nikakvo pretjerivanje. Posjećuju ga milijuni ljudi sa svih strana svijeta, a upoznavanje francuske metropole civilizacijska je i kulturološka obveza koju se ne bi smjelo propustiti.

Gledatelji televizijskog prijenosa otvorenja Olimpijskih igara složili su se da ga u takvom svjetlu i raskoši nisu vidjeli nikad prije. Zahvaljujući dostignućima suvremene tehnologije, od snimanja dronovima i serijala scenskih efekata do redateljskog i izvođačkog umijeća, Pariz je nadmašio vlastitu karizmu. Činilo se da je sam čin otvorenja Olimpijskih igara bio samo djelić pariške ljepote, zabave i umjetnosti u tom posebnom trenutku ponuđenih gledateljima.

Neki su kritičari pariškog spektakla zamjerali organizatorima što su u isti koš ubacili i sport, i kulturu, i zabavu, i mitsku rijeku kojom se – za razliku od zagađenih riječnih voda u većini europskih gradova – može plivati, ploviti i uživati. Zagovornici sportske ekskluzivnosti zamjerali su što su se sportašima pridružili umjetnici, zabavljači, modni dizajneri i drugi protagonisti civilizacije spektakla koji su tako olimpijcima „ukrali“ njihovih „pet minuta slave“. Meni se pak čini da je tim prožimanjem najrazličitijih ljudskih dostignuća i umijeća, od sporta i glazbe do plesa i atraktivnih performansa, od scenografije do kostimografije, prikazan vrhunac kreativnih dostignuća jedne velike europske nacije. Neodoljivost francuskog šarma suprotstavljena je strahotama svijeta u kojem živimo i u kojem su kreativnost i stvaralaštvo zamijenjeni ratnim kataklizmama i prirodnim katastrofama. Pariz je pokazao da svijet može biti bolji, ljepši, slobodniji, humaniji i ujedinjeniji, neovisno o veličini i gospodarskoj moći pojedine nacije, boji kože natjecatelja i kulturološkim razlikama sudionika. I da bi takav mogao biti ne samo jedne posebne, olimpijske večeri, nego i u neolimpijskom razdoblju. Pariz se, barem jedne večeri, na temeljima i tradiciji olimpizma pokazao predvodnikom ljepšeg i boljeg svijeta.

Iako se Francuzima katkad s pravom spočitavaju prepotencija i isticanje superiornosti spram ostalih nacija, ovaj su put pokazali da šarm svoje metropole i mnoga dostignuća na različitim područjima ljudskog stvaralaštva – u kolektivnom olimpijskom duhu – žele podijeliti s cijelim čovječanstvom. Čak i oni koji im nisu osobito naklonjeni, morali su priznati: to mogu kreirati i organizirati samo Francuzi.

Prelaskom s kopna na vodu, Francuzi su odbacili stereotip „sletske kulture“, u kojoj sportske „postrojbe“ visoko uzdignutih zastava pozdravljaju gledatelje okupljene na stadionima. Pokazali su da olimpijci – umjesto da se predstavljaju sjevernokorejskom ili kineskom vojničkom geometrijom defiliranja – mogu zaploviti rijekom i simbolizirati život koji teče prema drukčijem i humanijem svijetu od ovog u kojem živimo.

Vodi je u Parizu vraćen izvorni smisao izvora života. Uz rijeke su nastajala prva naselja koja su se postupno razvijala u gradove od kojih su neki prerasli u zadivljujuće urbane sredine kao što su Pariz na Seini, London na Temzi, Kairo na Nilu ili Prag na Vltavi. Voda je pravo mjesto za prikaz civilizacijskih dostignuća, tako i olimpizma koji nije samo sportsko nadmetanje nego i filozofija života i oda radosti življenja. Francuzi su na to podsjetili na jedinstven način, svečanim otvaranjem Olimpijskih igara na vodi, a potom su sportašima prepustili sportske terene za njihova natjecanja.

Voda je nacionalno bogatstvo. Jedna smo od zemalja koje raspolažu tom dragocjenošću, najčešće nesvjesni njezine važnosti. Pogledajmo samo Savu, zamućenu vodu neuređenih obala koja protječe glavnim gradom Hrvatske koji kao da se svjesno odmiče od svoje rijeke ili je, u vrijeme visokih voda, smatra neprijateljskom pojavom.

Vodoskoci u svijetu gradske su atrakcije, dekorativni urbani elementi koji uveseljavaju, a za velikih vrućina osvježavaju stanovnike i turiste. Malobrojni vodoskoci u Zagrebu često služe za pranje nogu i oznojenih tijela ili pak za produciranje u vrijeme maturalnih norijada.

Otvorenje Olimpijskih igara u Parizu pokazalo je veličinu, snagu i kreativni potencijal velike i moćne zemlje kao što je Francuska. Male nacije kao što je Hrvatska, katkad sklona prepotenciji koja nadmašuje i francusku, mogle bi ponešto naučiti na tom primjeru. Othrvati se superlativima koje ne zaslužujemo, a kojima se sami atribuiramo. Bilo bi pametnije da se uspoređujemo s boljima od nas i od njih učimo. Sportaši predvode najbolji dio Hrvatske, ugledajmo se na njih i poželimo im puno sportske sreće na Olimpijskim igrama u najljepšem gradu u kojem su se ikad natjecali.