Osim automobila na benzinski, električni i hibridni pogon, na hrvatskim je cestama i mnogo onih pokretanih na hormonalni pogon. Nismo po tome ni ekskluzivni ni jedinstveni, ali smo vjerojatno među vodećima u Europi. Vožnja automobilima na hormonalni pogon intenzivira se u danima vikenda, a pojedinosti možemo doznati u rubrikama crne kronike u kojima se potanko opisuju tragedije najčešće mladih ljudi koji su izazvali prometne nesreće s teškim ozljeđivanjem ili smrtnim posljedicama.

Unatoč pojačanom nadzoru policije, akcijama „Alkohol i droge“ i „Brzina“ te neprestanim upozorenjima o gotovo uvijek istim razlozima prometnih nesreća – brzina neprilagođena uvjetima na cesti, alkohol i opijati – mladi vozači, osobito u danima vikenda, uporno i nezaustavljivo jure u smrt, nimalo se ne obazirući na crnu statistiku i tragične posljedice nesreća prethodnih vikenda. Kolateralne su žrtve oni koji s vozačima sklonim ekshibicijama sjedaju u automobil – najčešće njihovi vršnjaci – i prepuštaju se adrenalinskom uživanju u pogibeljnoj vožnji na hormonalni pogon.

Nemoćna policija

Neovisno o tome koliko bila angažirana, rigorozna u kažnjavanju prekršitelja i savjesna u svom radu, policija je zapravo nemoćna u obuzdavanju te pošasti. Naše su prometnice i dalje stratišta na kojima stradava najpotentniji dio stanovništva: mladi ljudi nesposobni kontrolirati svoj nagon za upravljačem, želju za produciranjem i paradiranjem moćnim strojevima.

Analiziramo li statistiku, a potom i rezultate policijskih očevida, uočit ćemo da krivnju za teške prometne nesreće najčešće snosi mlada populacija sa skromnim vozačkim iskustvom, sklona iskušavanju svojih krajnjih mogućnosti, nerazmjernih snazi strojeva kojima upravljaju. Ne ugrožavaju samo sebe i suputnike, nego i sve ostale sudionike u prometu. U njihovim je rukama automobil ili motorkotač ubojito oružje kojim mogu prouzročiti nezamislive tragedije. Osobito u dane vikenda, kad se želja za dobrom zabavom, alkohol, opijati, adrenalin i uzvitlani hormoni sjedinjuju u jedinstvenu opasnost na hrvatskim prometnicama. Zasad se uglavnom bavimo posljedicama tih tragedija, ali nedostatno raspravljamo o pravim uzrocima, u što bi trebali biti uključeni psiholozi, sociolozi, prometni stručnjaci, policija i edukatori različita profila. Pogibelj na prometnicama prihvatili smo kao neminovnost.

Brzi, glupi i žestoki

Ishodište je većine automobilskih nesreća u vlastitom domu, u obiteljima koje tek punoljetnim i neiskusnim vozačima dopuštaju da brzim automobilima kreću u pretežito noćne smrtonosne pohode. Roditelji kupuju ili daju na uporabu svojim mezimcima moćne automobile, ne shvaćajući da im u ruke daju moćno oružje kojim će oni – producirajući se pred partnericom ili društvom – pokušati glumiti uloge nalik na one u filmovima „Brzi i žestoki“. Neodgovorni i primitivni roditelji ne shvaćaju da su oni ti koji svoju djecu šalju u smrt, a onda u osmrtnicama isplakuju svoju tugu, ni tada ne uviđajući svoju odgovornost i nesposobnost rasuđivanja što je za djecu prihvatljivo, a što bi moglo biti pogubno.

Najčešće su to roditelji koji su bosonogi uskočili u šestu brzinu i svoja postignuća prenose na mlade naraštaje. Automobil je i dalje jedan od najvidljivijih pokazatelja dosegnutog društvenog i materijalnog statusa pa se treba potruditi da nasljednici to demonstriraju na cestama koje život znače. Je li itko od tih nezrelih balavaca koji sumanuto stišću papučicu gasa automobil kupio svojim, pošteno zarađenim novcem?

Gubitak svakog života, u demografski opustošenoj naciji, nije samo obiteljska tragedija, nego i nacionalni problem o kojem se premalo govori, raspravlja i traže suvisla rješenja. Nikakav prometni zakon s drakonskim kaznama, učestala medijska upozorenja i savjeti ekspertnih timova neće posve spriječiti ni zaustaviti taj pomor na cestama jer problem zadire u srž civilizacijskog obrasca na kojem se temelji hrvatsko društvo. Snaga stroja nadjačava snagu uma, a obiteljski i školski odgoj nigdje se ne navodi kao baza oblikovanja ličnosti, za upravljačem automobila ili u društvenim odnosima. Niska razina prometne kulture tipična je za zemlje u kojoj su vozači iz opanaka uskočili u cestovne jurilice kojima se nadmeću u primitivizmu i bahatosti.

Jurnjava u smrt

U državi koja vječito kasni za primjenom europskih standarda življenja i u kojoj većina ljudi neprestano kasni, od dolaska na poslovni ili ljubavni sastanak, jedno manijaci za upravljačem – nezaustavljivo jureći u smrt – nikad ne kasne. Kao da je riječ o naraštaju koji stišćući gas po svaku cijenu želi umrijeti na pragu života, uz vlastitu neosviještenost, ali i svjesnu potporu svojih roditelja.

Golemu štetu gubitaka ljudskih života i smrskanih automobila plaća ova osiromašena zajednica koja se još nije ni približila ideji da ludovanje na cestama – po uzoru na SAD – zakonski regulira kao pokušaj ubojstva ili ubojstvo.

Vožnja na hormonalni pogon, pod utjecajem alkohola, droga i s oskudnim vozačkim iskustvom, trebala bi se regulirati primjenom drastične zakonske regulative. Kažnjavanja ne bi smjeli biti pošteđeni ni roditelji koji to dopuštaju i omogućuju i koji su posredni uzročnici tragedija na našim cestama. Neiskusni vozač nepredvidiva ponašanja, koji zlorabi roditeljsko povjerenje, „u trenutku nadahnuća“ stiskanjem papučice gasa kreću u nekontrolirani smrtonosni pohod.

Nedavna pogibija dviju sestara kod Dicma, u dobi od 21 i 25 godina, koje su se vraćale s proslave rođendana i sa sporedne prometnice neoprezno uključivale na glavnu, a na koje je Mercedesom (!) naletio 19-godišnji mladić, samo je jedna u nizu tragedija na našim cestama. Nedavna ilegalna noćna vožnja 23-godišnjeg vozača Mercedesa od 530 KS (!) na parkiralištu trgovačkog centra Supernova u Buzinu, koja je završila naletom na publiku, pokazala je dokle sežu razmjeri bahatluka maloumnika koji voze na hormonalni pogon.

Automobili ili motorkotači očito su prerasli mentalne i psihološke mogućnosti najčešće mladih korisnika tih opasnih strojeva, ali uvijek se treba vratiti na ishodište problema: na roditelje koji svoju i tuđu djecu bez ikakva suvisla promišljanja olako šalju u smrt.