Pitaju li se ikad predsjednik države i predsjednik Vlade kako njihova nesuglasja – što je finiji izraz za netrpeljivost – doživljava javnost i što ona o tome misli? Svijet puca po svim šavovima, što bi trebao biti poticaj da zbijemo redove, homogeniziramo naciju u zajedničkom odupiranju prijetnjama kojima je izloženo čovječanstvo, ali umjesto toga mi vodimo svoje unutarnje ratove koje predvode čelnici države.

I Milanović i Plenković inteligentni su i obrazovani ljudi, nisu više u tinejdžerskim godinama i sa svojim bi intelektualnim kapacitetima trebali shvatiti da to gruntovčansko prepucavanje između Predsjedničkih i Banskih dvora nimalo ne uveseljava narod, a iskrene domoljube zaprepašćuje i ražalošćuje. Verbalna nadmetanja, u nevještom pokušaju pridobivanja javnosti na „svoju stranu“, svode se na opsesivnu želju dvojice alfa mužjaka da onom drugom nanesu političku štetu, a sebi priskrbe navijačku potporu političkih istomišljenika. Nisu posrijedi samo političko-svjetonazorska razmimoilaženja, nego – prije svega – karakterna nepodudarnost i najobičnija ljudska nesnošljivost. Što god jedan od čelnika države rekao, drugi će mu se suprotstaviti, vrlo često s argumentacijom tipa „nije zebra (životinja), nego pješački prijelaz“. Imaju li pravo na takav luksuz i bahatost kojom štete državi koja bi trebala biti važnija od njihovih karakternih različitosti?

Zašto nisu ono što jesu?

Ljudi koji ih dublje poznaju tvrde da obojica nisu onakvi kakvima se predstavljaju u javnosti. Da svjesno zatomljuju svoje vrline, a u javni prostor lansiraju svoje mane usredotočene na nokautiranje političkog protivnika kojim su opsesivno zaokupljeni. Javnost u nevjerici motri taj politički pikado, ni zabavan ni duhovit, a za državu nedvojbeno štetan.

Ne imenujemo veleposlanike i sramotimo se pred svijetom, nemamo usuglašene vanjskopolitičke stavove, unutrašnja politika podijeljena je na Pantovčak i Markov trg, nacija zbunjena i frustrirana. I Milanović i Plenković kao da žive svatko u svom balonu napuhanom osobnom važnošću, svjesni da će s takvim uzgonom balon letjeti neovisno o tome što misli prizemljeni puk.

Položaji, uloge, ovlasti, obveze i odgovornost bitno su im različiti. Milanovićev je položaj mnogo komforniji. Neusporediv je s Plenkovićevim radnim ritmom, ali je zakinut za širok spektar premijerskih ovlasti. Možda se i Plenković povremeno poželi odmarati s pogledom na paune i fazane u vrtu Predsjedničkih dvora, ali ga tješe goleme ovlasti kojima raspolaže i adrenalinsko zadovoljstvo vladavinom gotovo svim polugama društvenog i političkog života. Ipak, da mu profesionalne obveze preteško padaju i da u njima ne uživa, zatomio bi aspiracije i za treći premijerski mandat.

Milanović, kažu upućeni, pomno prati medije, analizira izvješća obavještajnih služba koja se često svode na tračeve i spekulacije – jer nas o ozbiljnim problemima izvješćuju inozemne obavještajne službe i europsko tužiteljstvo – i povremeno dijeli odličja zaslužnicima. Malo putuje, osobito u inozemstvo, neusporedivo manje od Kolinde Grabar-Kitarović. Duhovit je, ali se katkad služi potpuno neprimjerenim rječnikom, bližim ulici i zaljuljanom šanku nego državničkoj govornici.

Plenković u svom obraćanju javnosti rabi više celofana, uljuđeniji je i odmjereniji, ali katkad mu je teško prikriti aroganciju koja eruptira u kriznim trenucima u kojima javnosti uskraćuje odgovore na ključna pitanja, primjerice imenovanje odgovornih za plinsku aferu.

Obojica su elokventni, ali bi jedan drugoga najradije utopili u čaši vode ili rezuckali na carpaccio. Ipak, s demokracijom se – čak ni u Hrvatskoj – ne možeš uvijek poigravati onako kako ti karakter nalaže i kako je emocijama ostrašćuješ.

Jedno od mogućih rješenja bilo bi postavljanje VAR-a u Predsjedničke i Banske dvore. Neovisni komunikolozi procjenjivali bi kad su predsjednik i premijer pretjerali u verbalnim obračunima, a svoju bi ocjenu predočili sudu javnosti koja bi nakon toga dijelila žute i crvene kartone. Žuti kao opomenu, crveni za zabranu obraćanja javnosti na neko vrijeme.

Prokletstvo vlasti

Vlast je svojevrsno prokletstvo. Potiče kafkijansku preobrazbu ljudi koji su se dočepali trona – dakako na slobodnim i demokratskim izborima – što im ipak ne daje legitimitet za preobraženje u posve novu, neprepoznatljivu ulogu. Čelni ljudi naše države upravo s tim imaju najviše problema jer vlast u njihovu slučaju djeluje kao opijat. Iz njihove se opijenosti prelijeva na niže razine političkog djelovanja, što prerasta u pravu katastrofu i devalvira teško izborenu stečevinu stvaranja države u nemogućim uvjetima.

Svjedočimo najgorem sazivu Hrvatskog sabora od osnutka države. Oporba ne zadovoljava ni kriterije provincijskog cirkusa. Pojava Peđe Grbina jednaka je učinku ambrozije na osjetljive alergičare. Likovima poput Zekanovića, Beljaka i mnogih drugih trebalo bi – umjesto opomena – izreći privremenu mjeru zabrane pristupa Markovu trgu, a umjesto saborskih klupa odrediti im klečanje u Kamenitim vratima. Amaterska družina Možemo! već ima kandidatkinju za premijerku, što bi NK Rudeš moglo ponukati da se bori za Ligu prvaka.

Sabor se pokazao neprikladnim mjestom za demonstraciju bračne sinergije. Nino Raspudić, nekad odličan novinski komentator, još nije shvatio da se sa suprugom izlazi u kazalište, restoran ili na plac, a ne u Hrvatski sabor, u kojem se Marija Selak Raspudić i Nino Raspudić – kad su kamere u blizini u jakni s uzorkom mamut-križaljke – doimaju kao ljudi koji su zabunom uplatili aranžman na kruzeru, ne znajući u kakvom će se društvu zateći.

Na lokalnim se razinama pojavljuju ljudi koji – kao gradonačelnik Sinja Miro Bulj – gađaju u sridu. Bulj bi, po uzoru na Kosovsku Mitrovicu, naoružao „svoj“ narod kako bi se branio od nadirućih hamasovaca. Vukovarom je zagospodario gradonačelnik Ivan Penava koji – u nastojanju da prisvoji grad – priprema svoju Povorku sjećanja, protivnu zdravoj pameti i političkoj abecedi.

Bilo bi tu posla i za premijera i za predsjednika države. Ali unaprijed znamo u kakvom bismo se suglasju tada zatekli. Možda je najbolje da ih ne izazivamo jer – kao što znamo – katkad i VAR pogriješi.