Prihvaćanjem gradskog proračuna za 2024. godinu – u iznosu od 2 milijarde i 532 milijuna eura – zagrebačka gradska uprava obećava razvojni uzlet Zagreba. U strateške projekte (novi stadioni, obnova Doma sportova, Paromlina, Kina Europa, vrtića, škola itd.) u 2024. godini uložit će se 55 milijuna eura. Nisu precizirani rokovi do kojih bi ti planovi trebali biti ostvareni. Obećanja je bilo i prije, osobito u doba predizborne kampanje. Dvije godine poslije – osobito kad je riječ o problemu odlaganja komunalnog otpada – zagrebačka gradska uprava pokazala je da nema kompetencije koje bi zadovoljavale standarde, primjerice, međimurske općine Prgomet ili otoka Krka koji uzorno zbrinjavaju većinu svog otpada.

Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević shvatio je da ne može ispuniti obećanja kojima je najavio rješavanje problema odlaganja otpada i zatvaranja odlagališta Jakuševec pa je u pomoć pozvao Vladu RH. Između „htjeti i obećati“ i „moći i ostvariti“ dubok je ponor koji Tomašević i njegova ekipa ne mogu premostiti. Premijer mu je odgovorio kako je zbrinjavanje smeća u Zagrebu problem gradske uprave, ali Vlada će – „ako ste sami nesposobni da to obavite“, čita se između redova – velikodušno priskočiti u pomoć. Ipak je riječ o glavnom gradu Republike Hrvatske koji se guši u smeću, a ne Uzbekistana ili Turkmenistana pa ni Vlada ne može ostati posve nezainteresirana.

Eko-bomba Jakuševec jedno je od upozorenja da je hrvatska metropola u najžalosnijem stanju od osnutka države i da su joj na čelu ljudi nesposobni riješiti ijedan ozbiljniji problem funkcioniranja grada. Odvoz otpada dodatno je usporen dok se na odlagalištu ne saniraju postojeći odroni i ne pronađu nove površine za istovar stotina tona otpada.

Nakon dvogodišnje vladavine gradska vlast javno je priznala da nije dorasla položajima koji zahtijevaju stručnost, brzinu reagiranja, predviđanje kriznih situacija, inventivnost i kreativnost, angažiranje ekspertnih timova, raspisivanje međunarodnih natječaja za gradske projekte itd.

Igrokaz šarenih vrećica

Uzrečica kaže da “smeće najprije treba pomesti pred vlastitim vratima, a tek potom pred tuđim”. To znači da se Zagreb mora pobrinuti za vlastito smeće, a ne razmišljati kako ga odvesti u tuđe dvorište. Mnogi primjeri, od Ljubljane do međimurskog Prgometa, pokazuju kako se to radi, ali Zagreb ne slijedi iskustva naprednijih sredina nego se pouzdaje u vlastite jalove snage.

Odavno je trebao biti raspisan međunarodni natječaj za trajno rješavanje problema odlaganja, recikliranja ili spaljivanja otpada, ali sve je završilo na karikaturalnom uvođenju šarenih vrećica koje neciviliziranim stanovnicima Zagreba služe za stvaranje novog nereda. Smeće nije jedini problem koji pritišće hrvatsku metropolu u kojoj se, od Univerzijade 1987. do danas – izuzmemo li Bundek, Domovinski most, osporavane vodoskoke i megalomansku žičaru za nepostojeću Snježnu kraljicu – nije napravilo išta spomena vrijedno. Ni u doba dvadesetogodišnjeg gradonačelnikovanja Milana Bandića ni za dvogodišnje vladavine Tomislava Tomaševića. Kaotičan promet u Zagrebu prijeti potpunim kolapsom, osobito u doba događanja kao što su Advent ili u središte grada ugurani maratoni, biciklističke trke i druge ludorije kojima je mjesto na savskom nasipu i sličnim prostorima, a ne na ulicama predviđenim za kočije.

Hrvatska metropola sastoji se od dvaju slabo povezanih dijelova grada južno i sjeverno od Save. Tomašević je bio u povijesnoj prilici da iz ladica izvuče više od deset godina star projekt „Integrirani grad“ kojim bi se – premještanjem željezničke pruge u podzemne tunele – Zagreb napokon spojio u jedinstvenu urbanu cjelinu.

Podijeljenost željezničkom prugom najveći je zagrebački urbanistički i prometni problem. Nesuvisle rasprave kako bi je trebalo uzdignuti na stupove i tako bukom i zagađenjem zagorčati život desecima tisuća Zagrepčana koji žive uz prugu nalik su na rugalicu gradu. Podzemni tuneli u koje bi se premjestila željeznička pruga bili bi dugi oko 11 kilometara. Na trasi autoceste od Zagreba do Splita više je od 40 kilometara tunela.

Ukapanjem pruge dobila bi se visokovrijedna nadzemna površina, a Zagreb bi napokon bio sjedinjen grad. Za takav bi se projekt – kad bi ga gradonačelnik i njegova ekipa pokrenuli s mrtve točke – zasigurno mogla osigurati financijska potpora europskih fondova, a i državu bi trebalo podsjetiti da joj glavni grad zaslužuje sjedinjavanje. Umjesto toga, Tomašević forsira nebulozno pretvaranje ruševnog Paromlina u multimedijski centar u koji će – u urbano potpuno nesređenoj zoni Zagreba – ulupati 80 milijuna eura. Riječ je o diverziji na zdrav razum.

Tapkanje u mjestu

Spomenička jezgra Zagreba, umjesto cjelovita projekta pretvaranja u pješačku zonu i ozelenjivanja javnih površina, popraćena zahvatima koji to omogućuju (podzemne garaže, posebno reguliran javni prijevoz itd.), dobiva nekakve pješačke „ficleke“ koji izazivaju dodatni prometni kaos.

Desetljećima nesankcionirano uništavanje pročelja spomeničkih zgrada tzv. grafitima, zlodjelima pretežito maloljetnih delinkvenata, nije zaustavljeno ni u mandatu gradonačelnika Tomaševića. Naprotiv, svako obnovljeno pročelje za najviše tri dana dobiva potpis uličnih vandala, a neki su psihodeliju s prizemlja kuća preselili i na krovove zgrada. Nijedan vandal dosad nije ni uhvaćen ni kažnjen. Neshvatljiva je pasivnost građana, neosjetljivih na propadanje grada u kojem žive. Zaprepašćuje ukazivanje povjerenja nesposobnjakovićima među kojima su stasale i veličine koje se kandidiraju za premijerski položaj. Možda smo zaboravili na Vilibora Sinčića i Živi zid, nekadašnje mlade snage koje su prodavale maglu sve dok se čelnik tog klošaraja nije ugnijezdio u Bruxellesu za visoku plaću, a Ivan Pernar nastavio nizati umobolne ekscese.

Nedavno se samoproglašeni „istraživač i aktivist“ Saša Šimpraga, osvrćući se na oštećenje na Spomeniku domovini, založio za njegovo rušenje, proglasivši ga „spomenikom korupciji“. Neznatno oštećenje na spomeniku, uzrokovano potresom, popravljeno je za tri dana. Je li se Šimpraga ispričao autoru i građanima za svoje besramne laži?

U našem je gradu sve moguće pa i razne šimprage. I to zato što još nismo shvatili da jakuševački smrad udišu svi Zagrepčani.