Središnje informativne emisije nacionalne i komercijalnih televizija gotovo svakog dana započinju crnom kronikom. Jedna tragična vijest sustiže drugu, a barem petnaestak minuta informativnog programa posvećeno je ratnim zbivanjima na Bliskom istoku, u Ukrajini i Africi, posljedicama elementarnih nepogoda, prometnim nesrećama, uhićenjima kriminalaca, zapljenama narkotika, sudskim procesima, obiteljskom, stadionskom ili vršnjačkom nasilju… Udarne vijesti predvodi crna kronika, a redoslijed ovisi o aktualnosti događaja i opsegu nesreće.

Katkad se tom televizijskom žanru dodaju izvještaji o „burnim raspravama“ u Hrvatskom saboru, sinonimu za prostakluk agresivnih pojedinaca kojim se eutanazira kultura komunikacije. Prije početka informativnog programa trebalo bi istaknuti upozorenje „Ova bi vas emisija mogla uznemiriti“, kojim se inače označuju samo pojedini, slikovno brutalni prilozi.

U smiraj dana, kad se emitiraju središnje informativne emisije, a gledatelji očekuju obavijesti o najvažnijim zbivanjima u zemlji i svijetu, nadajući se da je to prigoda za opuštanje i otklanjanje tegoba kojima su bili izloženi tijekom dana, slijedi završni udarac, onaj koji se u košarci naziva „zakucavanje“. Informativnim programom dominira crna kronika, a urednici kao da posredno poručuju gledateljima: uvijek može i gore.

U kakvom to svijetu živimo? Smrtonosni virusi, potresi, poplave, oluje, dramatične klimatske promjene, ratovi, poremećeni umovi na čelu država, razbacivanje obiljem na jednoj strani svijeta, glad i siromaštvo na drugoj… Proživljavaju li današnji naraštaji jedno od najtežih razdoblja u povijesti čovječanstva?

Ne bih rekao. Samo je obaviještenost u internetsko doba veća nego ikad, a usredotočenost na tamnu stranu života dosegnula je neslućene razmjere. „Gledatelje najviše zanimaju vijesti iz crne kronike, što potvrđuju statistike o gledanosti“, objašnjavaju stratezi televizijskog programa. Kao da smo se približili filozofiji radikalnih islamista kojima je smrt važnija od života.

Povijest se ponavlja

Sve što se danas događa nije ništa novo ni dramatičnije od onog što je svijet već proživio. Ne moramo se vraćati u daleku prošlost. Potres u Zagrebu 9. studenog 1880., jačine 6,3 po Richteru, jači i od nedavnog, gotovo je posve razorio grad koji je tada imao manje od 60.000 stanovnika.

U Prvome svjetskom ratu (1914. – 1918.) poginulo je oko 10 milijuna vojnika i 7 milijuna civila. Potkraj rata svijet je poharala španjolska gripa od koje je bilo zaraženo oko 500 milijuna ljudi. Prema nepouzdanim podacima u dvije godine umrlo je gotovo 100 milijuna ljudi.

Velika ekonomska kriza, koja je počela slomom američke burze 1929., ubrzo se proširila na cijeli svijet. Trajala je do 1933., a veći dio čovječanstva u tom je razdoblju bio na rubu siromaštva. U Drugome svjetskom ratu, od 1939. do 1945., sudjelovalo je oko 110 milijuna ljudi. Poginulo ih je oko 50 milijuna, od toga u nacističkim logorima oko 10 milijuna.

U Staljinovim čistkama stradalo je više od milijun ljudi, a u zločinima NDH-a u Jasenovcu i jugoslavenskim čistkama na Bleiburgu, Golom otoku i drugim stratištima još neutvrđen broj ljudi.

U Domovinskom ratu u Hrvatskoj poginulo je oko 15.000 ljudi, a u Bosni i Hercegovini više od 100.000. U zemljopisnim i socijalnim razmjerima pokušaj srpske okupacije trećine hrvatskog povijesnog teritorija mnogo je veći nego ruska okupacija Krima. Pokolj u Srebrenici, u kojem je stradalo više od 8000 ljudi, neusporedivo je veći zločin čak i od Hamasova ubijanja civila u Izraelu. Prometna nesreća u Londonu ima veći medijski odjek nego stradanje nekoliko tisuća ljudi u potresu u Afganistanu. Tako funkcionira suvremeni svijet, dijelom zahvaljujući i medijskoj hijerarhiji u predstavljanju crne kronike.

Kratko podsjećanje na velike nesreće potvrđuje da ih je bilo uvijek, ali nije bilo televizije ni interneta koji o njima danas iscrpno obavještavaju javnost. Katkad se čini da mediji, osobito televizija, ali i društvene mreže, doslovce parazitiraju na ljudskim tragedijama. „Uznemirujuće snimke“ postale su komercijalna neminovnost obavještavanja javnosti, a dosad nije objašnjeno nisu li takva izvještavanja, možda, regrutacijska središta za nove tragedije?

Medijski potrošači, nastojeći se zaštititi od toksičnosti crne kronike, preplavljeni sadržajima na koje ne mogu utjecati, a još manje pomoći unesrećenima, često upadaju u zamku nekritičkog veličanja „bolje prošlosti“. I olako zaključuju: u bivšoj državi mnogo je toga bilo bolje nego danas.

Zabluda i neistina

Ishitreno i frustrirajuće reagiranje na svakidašnjicu u kojoj živimo daleko je od istine. I u ovako nesređenoj, korupcijom premreženoj Hrvatskoj, živi se mnogo bolje nego u bivšoj državi, frankenštajnskoj zajednici lažnog „bratstva i jedinstva“ raspadnutoj u krvavom ratu. Mnogi naraštaji nisu bili u prilici saznati istinu o autokratskom režimu na čelu s „velikim vođom“. Ljudi su zaboravili na par-nepar vožnje automobilom, zamračene gradove zbog redukcija električne energije, nestašice kave, deterdženta i mnogih osnovnih proizvoda koje se krijumčarilo iz Trsta ili Graza. Socijalizam je od Vladivostoka do Tirane proizvodio samo ružnoću – od stanova i automobila do odjeće i obuće. Vozili smo se u automobilskim poluproizvodima kragujevačke Crvene zastave, terase rijetkih kafića bile su opremljene ružnim plastičnim stolcima, a vrhunac standarda bile su cipele prošvercane iz Italije.

Izvlačili su nas iz škola da bismo na ulici pozdravljali doživotnog predsjednika koji nam je iz svog Mercedesa Pullmana odzdravljao rukom u bijeloj rukavici.

Svaka je medijska sredina imala svog dežurnog udbaša, „špicla“ koji je otkucavao zagovaratelje slobodnijeg mišljenja.

Danas imamo svoju državu u kojoj uz mnogo propuštenih prilika za uspješniji razvoj i razgranatog grabeža imamo i primjere visokih dometa u znanosti, medicini, kulturi, dijelovima gospodarstva i osobito sportu. Kad bi crna kronika postala sporedna disciplina moćnog televizijskog medija, a bolja Hrvatska i bolji svijet prevladavajući sadržaj, možda bismo umjesto o „boljoj prošlosti“ razmišljali o vedrijoj budućnosti. Ako nam je političari ne ukradu, vješto eskivirajući crnu kroniku.