Najveća je nevolja u Hrvatskoj što ni na jednim izborima nemamo koga birati. Pa najčešće biramo PROTIV, a ne ZA, kako bi bilo logično. I na skorim predsjedničkim izborima u slijepoj smo ulici.

Ništa neobično u državi u kojoj predsjednika i premijera povezuje jedino mizantropija. Predsjednik kandidira sebe, premijer mu suprotstavlja nezavisnog Dragana Primorca. U utrku se uključuju dame mnogo šarmantnije od muških kandidata, ali znamo li kakvom su zlostavljanju žene podvrgnute u našem društvu, mali su izgledi da pobijede na terenu kojim dominiraju muškarci.

Problem nije u glasačkoj kutiji, nego u odnosu premijera i predsjednika, štetnom za cijelu državu. Oni to dobro znaju, ali ih nimalo ne zabrinjava. Previše su važni sebi da bi se brinuli još i o narodu i državi. Obojica raspolažu mnogim vrlinama, potrebnim i narodu i državi, ali su međusobnim odnosom pokazali da su im vlastite mane važnije od vrlina. Obojica su alfa mužjaci, a to je kobno za sve nas.

Počnimo s vrlinama. Zoran Milanović inteligentan je, obrazovan i duhovit državnik. Siguran u sebe, izravan i “bez dlake na jeziku”, hrabar i katkad, kao pravi sinjski alkar, „gađa u sridu“. Mane su mu nekontroliranost, povremeni ispadi i uličarski rječnik, nedostojan funkcije predsjednika države. Katkad iznenađuje šarmantnom komunikacijom i neposrednošću, a češće verbalnom bakljadom nalik na stadionske remetitelje javnog reda i mira.

Sve je to donekle podnošljivo dok mu se ne ukaže Plenković ili netko od njegovih ministara. Tada se upušta u „prekomjerno granatiranje” i srlja u političke gafove. Najveći je onaj na prošlim parlamentarnim izborima, kad je zbog svoje lijeve orijentacije i u želji da napakosti Plenkoviću, a ne zbog ljubavi prema propuh-političaru Peđi Grbinu, ignorirao ustavnu obvezu da se ponaša nadstranački, kao predsjednik svih hrvatskih političkih opcija.

Milanović se dobro brine o svom neposrednom okruženju, od Ureda predsjednika koji ne odaje dojam pretjerane zaposlenosti, do paunova i fazana. Kao predsjednik države manje je putovao u inozemstvo nego nekad naši šoping-hodočasnici u Trst. Dijeli odličja, nazočan je na ceremonijalnim priredbama, kuša soparnik ili štrukle, svrati u berbu, obilazi ljude stradale u potresu. Ne bih rekao da mu je posao stresan. I ne vjerujem da ga pogađaju skromne ustavne ovlasti jer mu upravo one jamče opušten život obiteljskog čovjeka.

Premijer Plenković inteligentan je i obrazovan poliglot koji dobro pliva u bazenu briselske političke birokracije i na međunarodnoj sceni općenito. Prezentabilan je, siguran u sebe i iznimno elokventan, uključujući i dobro poznavanje hrvatskog jezika, što pridonosi uvjerljivosti njegovih javnih nastupa na domaćoj i inozemnoj sceni. Marljiv je, puno radi i na sve stiže. Otprilike kao Luka Modrić.

Plenkovićeve vrline zasjenjene su mnogim manama. Najveća mu je kadroviranje. Kao izbornik ne bi mogao biti ni treći pomoćnik Zlatka Dalića. Neki ljudi koje je izabrao u Vladu – od onih koji nisu uhićeni zbog kriminala – stručno i moralno nisu dostojni ni uprave jednog od naših nogometnih klubova, inkubatora etičke i stručne nedonoščadi. Plenković to zna bolje od nas. Pitanje za milijun eura: zašto ih bira? Stranačko odrađivanje zasluga ili želja da bude okružen besprizornim likovima kojima može bespogovorno vladati?

Pravi je primjer ministar Goran Grlić Radman, koji se doima kao glasnogovornik premijerove vanjske politike.

U javnim nastupima, osobito pred medijima i u Hrvatskom saboru, premijer često demonstrira aroganciju i autokratsko ponašanje na rubu bezobrazluka. Nije svladao lekciju da je mnogo bolje kad te drugi hvale nego kad hvališ samog sebe. Dobro poznaje hrvatski jezik pa sigurno zna razliku između “ja” i “mi”, ali mu je “ja” mnogo draža zamjenica. U obračunima s Milanovićem, iako verbalno “celofaniran”, nije ništa manje ubojit od Rambova obraćanja s Pantovčaka.

Milanović i Plenković ne mogu jedan bez drugoga jer se jedan drugim hrane. Njih dvojica rijetka su egomanijska kompatibilnost. Vjerujem da i jedan i drugi priželjkuju da obojica ostanu na svojim funkcijama i nastave rat dvaju brdašca. Kad bi zatomili mane i istaknuli vrline – što se čini nemogućim – mogli bi biti korisni “orkanski visovi” države koji služe naciji.

Ali novi kandidati već kucaju na vrata Pantovčaka. Analitičari tvrde da je najizgledniji kandidat prof. dr. sc. Dragan Primorac. Ustaje u 4.30 ujutro i ne sustaje do ponoći, a najviše mu se gadi korupcija! Možda i više od žohara i štakora. Dugi dan vjerojatno mu je omogućio da u proteklih nekoliko desetljeća promijeni nekoliko stranačkih gnijezda. Naposljetku se skrasio u nezavisnom, ali s hadezeovskom potporom.

Lukav i slatkorječiv obraća se pučanstvu propolis glasićem i obećava da će državu urediti – koliko razumijem – po skandinavskom modelu socijalne pravde, demokracije i prosperiteta.

Ako predsjednički kandidat stiže iz akademske zajednice, očekivalo bi se njezino očitovanje. O Draganu Primorcu mnogo se zna, ali svi šute kao zaliveni. I akademska zajednica i HAZU koji se ne bi oglasio ni da počne nuklearni rat. Šutljivoj mudrosti sve je ravno, od Zrinjevca do Sibira.

Lani u studenome, u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, održan je koncert u povodu 75. obljetnice osnivanja Države Izrael i 26 godina diplomatskih odnosa Hrvatske i Izraela. Nastupili su eurovizijske zvijezde Tatjana Cameron Tajči i Moti Giladi u pratnji Simfonijskog orkestra HRT-a. Bilo je to neposredno nakon Hamasova pokolja izraelskih civila i početka rata u Gazi.

“Glazba je univerzalni jezik koji briše granice između ljudi, vjera i nacija. Koncertom ćemo našim prijateljima u Izraelu pokazati da i u bremenitim vremenima ne treba gubiti vjeru u budućnost koja jamči miran i siguran život svima”, izjavio je tom prigodom Dragan Primorac, počasni predsjednik Hrvatsko-izraelskog poslovnog kluba.

Na početku priredbe prikazan je dokumentarni film o dirljivom prijateljstvu Dragana Primorca i izraelskog premijera Netanyahua. Ne znam hoće li Primorac taj film prikazivati i u sklopu svoje predsjedničke kampanje. Ali znam da su kandidatkinje za predsjednicu države i ovaj put izložene muškoj dominaciji.