Tonino Picula, hrvatski europarlamentarac imenovan stalnim izvjestiteljem Europskog parlamenta za Srbiju, ima ozbiljan razlog za zabrinutost. Pred njim su kvalifikacije koje će morati savladati želi li sljedećih pet godina posredovati između Europske unije i Srbije. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio mu je da će o Srbiji morati govoriti s mnogo više poštovanja nego dosad, kako bi se „kvalificirao da dođe do njega i s njim razgovara“.

Pred Piculom su teške kvalifikacije, ravne onima za ulazak u Ligu prvaka. Prema Vučićevim tvrdnjama, Picula je zagovarao antisrpsku politiku, pozivao na prihvaćanje rezolucije o Srebrenici, zalagao se za sankcije Srbiji i optuživao srpsku pravoslavnu crkvu za terorizam. „Više ne bi smio lagati“, kaže Vučić, „jer u protivnom neće dobiti priliku da sa mnom razgovara“. Nije teško pretpostaviti kako bi to Piculu moglo natjerati u očaj.

Možda je jedan od uvjeta postavljenih Piculi bio da se prikloni Vučićevu mišljenju nedavno izrečenom u Dubrovniku, na samitu Ukrajine i zemalja jugoistočne Europe, kad je srbijanski predsjednik hrvatskom premijeru, na domaćem terenu, bahato odbrusio da je njegovo viđenje rata suprotno Plenkovićevu. Jer – kao što je poznato – Hrvatska je 90-ih godina napala Srbiju, prouzročila goleme ljudske i materijalne žrtve i borila se za Veliku Hrvatsku koja bi se protezala barem do Niša. Ipak, Srbija se hrabro othrvala velikohrvatskoj agresiji, usput izgubila Kosovo, a sada se dvoumi između pripadnosti Europi ili putinovskoj Rusiji.

Nije teško zamisliti kako su se osjećali Dubrovčani nakon posjeta srpskog predsjednika Aleksandra Vučića Dubrovniku, koji je 1991. razarala velikosrpska i crnogorska agresorska vojska potpomognuta paravojnim teroristima. Ni s koliko su ogorčenja slušali njegovo „viđenje rata“, protivno Plenkovićevu, ali i zdravom razumu.

Mlađi naraštaji nisu neposredno svjedočili događajima u Hrvatskoj 90-ih. Dubrovnik je 1. listopada 1991. napadnut s kopna, mora i iz zraka, a prije toga, 17. rujna, Jugoslavenska ratna mornarica kojom su zapovijedali srpski istomišljenici Slobodana Miloševića i Vučićevi sunarodnjaci, uvela je pomorsku blokadu grada. Dubrovnik je bio bez vode, struje, hrane i lijekova.

U jednom danu, 6. prosinca 1991., u Dubrovniku je život izgubilo 19 civila i branitelja, a ranjeno ih je 60. Tijekom Domovinskog rata na dubrovačkom području poginulo je više od 300 branitelja i civila, a svoje je domove bilo prisiljeno napustiti više od 30 000 stanovnika. Barbari su grad-spomenik razorili do neprepoznatljivosti.

I evo Vučića na mjestu zločina sa svojim viđenjem Domovinskog rata. Ne bi nas trebala čuditi njegova izjava, jer odavno je poznato da je srpski predsjednik „mali Slobo“ i sljednik Miloševićeve velikosrpske politike. Potvrdio je to i tijekom Domovinskog rata na okupiranom teritoriju u Glini, ne skrivajući svoja velikosrpska snoviđenja. Vučić se u Dubrovniku 2024. ponašao kao i Milošević na Gazimestanu 1989., kad je u svom govoru u povodu 600. obljetnice Kosovske bitke navijestio početak rata u bivšoj državi.

Umjesto da klekne na Stradun i oda počast nevinim žrtvama srpsko-crnogorske agresije – kao što je to učinio njemački kancelar Willy Brandt 1970. u Varšavi, odajući počast žrtvama nacističkih zločina i otvorivši tako put poboljšanju odnosa Poljske i Njemačke – Vučić se u Dubrovniku bahatio u maniri četničkog vojvode. Agresori se nikad nisu ispričali stanovnicima teško stradalog Dubrovnika. Vučić je bio u prilici da to učini, ali je „okrenuo pilu naopako“.

Ubrzo nakon imenovanja Tonina Picule za izvjestitelja Europskog parlamenta za Srbiju, Vučić mu posjet Srbiji uvjetuje isprikom za „laži koje je širio o Srbiji“!

Pokušajte zamisliti reagiranje ukrajinskog naroda da – nakon završetka ruske agresije na Ukrajinu – u posjet Kijevu stigne ruski predsjednik Vladimir Putin i izjavi kako se njegovo viđenje rata razlikuje od mišljenja ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog. Jer je Ukrajina isprovocirala rusku agresiju, a Putin je bio prisiljen osujetiti djelovanje pristaša nacizma u toj zemlji! Jedini je način za ostvarivanje tako plemenita cilja bila okupacija trećine Ukrajine i njezino vraćanje u krilo majčice Rusije.

Ne bi nas stoga trebao čuditi Aleksandar Vučić, ali trebali bismo se čuditi samima sebi. Imamo ozbiljan problem sa zaštitom nacionalnog dostojanstva i vođenjem vanjske politike, osobito prema susjedima. Razlog tome nisu susjedi, jer oni su takvi kakvi jesu već više od tri desetljeća – dosljedni u svojem mitomanskom viđenju velike Srbije – nego u traljavoj hrvatskoj politici. Protivnoj osjećajima i mišljenjima ljudi kojima su najbliži stradali u Domovinskom ratu i većeg dijela nacije.

Nimalo čudno znamo li u kakvim su odnosima premijer i predsjednik države koji se ne mogu usuglasiti ni oko toga kad je službeni kraj jeseni i početak zime, a kamoli o ozbiljnim problemima koji zahtijevaju državnički konsenzus. S pravom se pitamo prepoznaju li ideologiju tobožnjeg europejstva najbližih Vučićevih suradnika – Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i Ane Brnabić? Njihova sjedenja na dva stolca – putinovskom i europskom? Vide li ikakvu razliku između politike Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića koji kontrolira huškačke srpske medije, raspirivače međususjedske mržnje?

Nakon izjave Aleksandra Vučića trebali smo ga ispratiti na prvi zrakoplov za Beograd. Po cijenu međunarodnog skandala, ali u počast stradalima u obrani Dubrovnika. Bilo bi najbolje da su to učinili premijer i predsjednik jednoglasno, kao jasan pokazatelj birokratima u Bruxellesu da nas članstvo u EU-u ne obvezuje samo na poslušnost, nego i na čuvanje nacionalnog dostojanstva. Jesu li branitelji Dubrovnika branili grad zato da Vučić slobodno šeće Stradunom i bezobrazno provocira hrvatskog premijera?

Umjesto toga čudimo se što Vučić vrijeđa hrvatskog europarlamentarca Tonina Piculu. A Hrvatska bi zauzvrat trebala biti glavni poticatelj i zagovornik primanja Srbije u Europsku uniju! Prije dobivanja podataka o posmrtnim ostacima stradalnika u Domovinskom ratu, prije ratne odštete i prije isprike za zločine počinjene u Hrvatskoj!

Nasreću, Picula se – za razliku od hrvatske vanjske politike – zna nositi s likovima kao što je Vučić.