Kad sam prije četrdesetak godina, u doba bivše države, putovao Amerikom, uvijek sam se iznova čudio vidjevši koliko ljudi – osobito mladih – nosi majice s upadljivim natpisom „Proud to be American“, „I love New York“, „I love San Francisco“, “I love New Orleans“ itd. Riječ „love“ najčešće je bila zamijenjena srcem, ali ulice mnogih američkih gradova, od Istoka do Zapada, od Srednje Amerike do Floride, bile su preplavljene ljudima koji su nosili gotovo obvezatne traperice i T-shirt s takvim natpisom.

Isprva sam mislio da je riječ o modnom trendu prolaznog karaktera, ali za višekratnih posjeta SAD-u uvijek sam zatjecao isti prizor, od Venice Beacha u Los Angelesu, na kojem su prevladavali hipiji različitih rasa i životne dobi, do Wall Streeta u New Yorku kojim su dominirali užurbani poslovni ljudi. Shvatio sam da nije riječ samo o modnom trendu, nego i o socijalnom fenomenu, podjednako prihvaćenom u najrazličitijim slojevima američkog društva, čak i u onima koji su imali najmanje razloga da budu ponosni Amerikanci ili da vole mjesto svog prebivanja.

Kad je riječ o najšarolikijem društvu na svijetu, poznatom američkom „Melting Potu“, koji tvore ljudi najrazličitijeg nacionalnog podrijetla, vjerskih uvjerenja, boje kože, političkih opredjeljenja i imovinskog statusa, čini se da su samo u jednom jedinstveni. Svi su oni, osim rijetkih iznimaka, ponosni što su Amerikanci i što vole grad ili mjesto u kojem žive, neovisno o tome žive li bolje ili lošije, jesu li privrženi ovoj ili onoj politici, rade li posao koji ih zadovoljava, razočarava ili su u potrazi za njim.

Biti ponosan na zemlju u kojoj živiš i voljeti svoj grad ili mjesto jedva vidljivo na Google Mapsu kolektivni je osjećaj koji se izdiže iznad svakidašnjih tegoba ili blagodati. Najlakše bi ga bilo definirati kao osjećaj korijenske pripadnosti, temeljen na dolasku u „obećanu zemlju“ mnogih useljeničkih naraštaja nakon ustavnog konstituiranja prve demokratske države u svijetu, u svibnju 1787. godine. Val masovnih useljavanja u SAD traje sve do danas, kad zemlju nastanjuje gotovo 350 milijuna ljudi, od kojih znatan dio voli svoju zemlju i njome se ponosi.

Pripadnost i ponos

U bivšoj državi u kojoj smo živjeli bilo je nezamislivo nositi majicu s takvim natpisom, možda bi čak bilo i politički sumnjivo jer se moglo tumačiti nacionalističkim ispadom ili ironiziranjem tadašnjeg društva, ali ništa se nije promijenilo ni osnutkom samostalne hrvatske države. Ne govorim o modnom trendu, T-shirtu s određenim natpisom, nego o osjećaju pripadnosti i ponosa koji takav natpis odražava. O simbolici koja ukazuje na „stanje nacije“, da posudim sintagmu popularne televizijske emisije.

Vole li hrvatski građani svoju zemlju i ponose li se njome? Pitanje se naoko čini banalnim, samorazumljivim i provokativnim, ali meni se čini iznimno važnim za opipavanje bíla nacije, a slijedom toga i bavljenja njezinom razvojnom budućnošću. Pritom je potrebno jasno razlikovati prijeko potrebnu kritičnost prema svim negativnim pojavama, pojedincima i institucijama koji narušavaju ili onemogućuju boljitak državne zajednice od temeljnog osjećaja pripadnosti svojoj domovini.

Domovina je mjesto rođenja, korijensko određenje, naslijeđe naših predaka, jezik i kultura, običaji i tradicija, povijest naših predaka, naša sadašnjost i budućnost našeg potomstva. I zbog toga Lijepa Naša zaslužuje kolektivnu osjećajnost i privrženost, iskazanu osjećajem pripadnosti, ali i kolektivno nastojanje da pridonesemo njezinu boljitku. Nije nužno da to bude „slijepa ljubav“, jer se osjećaj pripadnosti može iskazivati i oštrom, beskompromisnom i hrabrom kritikom onoga što šteti zajedničkom dobru. Štoviše, upravo je takva kritika zalog napretka i put prema boljitku.

Prezir prema domovini

Ipak, postoji dio društva, vrlo glasan na javnoj sceni, koji izražava dubok prezir prema domovini u kojoj živi, posve usredotočen samo na negativnosti kojima opravdava svoju društvenu mizantropiju. Ne ustručavaju se ni vulgarnosti ni otvorene mržnje kojom preplavljuju medijski prostor, društvene mreže i raznovrsne komunikacijske kanale, nastojeći svojim stavovima epidemijski inficirati što više ljudi.

Žao mi je tih nesretnih mizantropa. Pokušavam zamisliti kako je teško i nesnošljivo živjeti u zemlji koju ne voliš ili je otvoreno mrziš. Ali i dalje živiš u njoj, kao da nisi dio schengenskog prostora i kao da te netko sprečava da napustiš zemlju koja ti je mrska. Možda bi odlaskom u drugu državu – imaš ih već u najbližem susjedstvu – bio uskraćen za taj divan osjećaj mržnje koji svakodnevno širiš u javni prostor i smatraš ga dodatkom prehrani svoje uzdrmane psihe. Nije li ostanak u zemlji koju ne voliš ili otvoreno mrziš, „i za koju te boli ona stvar“, vrhunac licemjerja i nepoštovanja svojih sunarodnjaka? Pitaš li se ikad zaslužuješ li zemlju u kojoj živiš?

Dio ljudi o kojima govorim pripadnici su medijske branše kojoj i sâm pripadam već pola stoljeća. Među njima je i mnogo nadarenih i strukovno osposobljenih medijskih misionara, prikrivenijih ili otvorenijih, raspoređenih u mnogim našim gradovima, sjedinjenih zajedničkim pljuvanjem u tanjur iz kojeg jedu. Ponavljam: nije sporna nužna i korisna kritika malformiranih dijelova društva; sporan je prezir prema Domovini. Zajedničkoj kolijevci.

Ne očekujem da će takvi ljudi ikad nositi majicu s natpisom „Ponosan što sam Hrvat“ ili „Volim Split“, „Volim Rijeku“ , „Volim Vitaljinu“, „Volim Zagreb“ ili „Volim Čakovec“. Sintagmu „Lijepa Naša“ najradije bi preimenovali u „Mrska Njihova“, a naše kulturno, povijesno i jezično naslijeđe trajno oblatili svojim prostaklukom.

Suosjećajući s njima i njihovom patnjom, namjerno ne navodeći njihova imena, kao što bi bilo krajnje neetično navoditi imena djece oboljele od neizlječive bolesti, iskreno se nadam da će im pristupanje Hrvatske schengenskom prostoru, omogućiti komforan prelazak granice i da će pronaći zemlju u kojoj je mržnja prihvatljiv i poželjan modus vivendi. Nama ostalima omogućit će da lakše volimo svoju domovinu za koju smo sudbinski vezani.