U zemlji koja proživljava demografsku katastrofu, popraćenu masovnim iseljavanjem, jedino je stranačko množenje u porastu. Hrvatska je po broju članova stranaka – razmjerno broju stanovnika – odavno pretekla zemlje starih demokracija kao što su Savezna Republika Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo

Stranačka iskaznica u nas vrijedi više nego akademska titula ili posjedovanje dionica u profitabilnoj tvrtki. Pripadnost pojedinoj stranci jamči unosno trgovanje resursima pod stranačkom kontrolom, napredovanje na radnom mjestu, zbrinjavanje obitelji i bliskih rođaka i mnoge druge pogodnosti. Statistički podaci o broju pripadnika pojedine stranke trebali bi biti pokazatelj njezina ugleda, ali i društvene moći kojom raspolaže. Ako se već bavimo statistikom, navodno najuvjerljivijim argumentom na putu do istine, bilo bi dobro usporediti se s europskim primjerima. Pod pretpostavkom da se smatramo dijelom europske obitelji i poštovateljima europskih demokratskih mjerila.

Savezna Republika Njemačka ima oko 83 milijuna stanovnika. Vladajuća Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD), osnovana u Leipzigu 1863., iz čijih je redova i kancelar Olaf Scholz, ima oko 380 000 članova, što je manje od 0,45 posto od ukupnog broja njemačkog stanovništva.

Najveća njemačka oporbena stranka, Kršćansko-demokratska unija (CDU), koju je 1945. u Berlinu osnovao Konrad Adenauer, ima oko 370 000 članova što je 0,44 posto ukupnog broja njemačkog stanovništva.

Od prošlih parlamentarnih izbora i u vladajućoj i u oporbenoj stranci broj članova u blagom je padu, što nikoga u Njemačkoj posebno ne zabrinjava i ne čudi niti se iz te statistike izvlače dalekosežni politički zaključci.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, koje ima oko 68 milijuna stanovnika, najbrojnije je stranačko članstvo Radničke stranke (Labour Party), osnovane 1900. godine. Sa socijaldemokratskim programom jedna je od vodećih stranaka u UK, a oko 570 000 članova stranke otprilike je 0,8 posto britanskog stanovništva.

Konzervativna stranka (Conservative Party), osnovana 1830. godine, ima oko 170 000 članova, a u političkom spektru pozicionirana je na desnom centru i zalaže se za ekonomski liberalizam. Članstvo konzervativaca samo je 0,31 posto britanskog stanovništva.

Primjer dviju velikih europskih demokracija zanimljiv je za usporedbu s hrvatskim stranačkim brojkama, koje podsjećaju na izvlačenje u igri Loto. Na političkoj ljevici gotovo je alarmantno odjeknula vijest da je SDP, vodeća oporbena stranka, od proteklih izbora izgubio četvrtinu članstva i sada ih je oko 24 000. Istodobno se broj članova vladajuće stranke, HDZ-a, neznatno povećao i sada ih je oko 213 000. Druga je po broju članova Hrvatska narodna stranka s više od 30 000 članova i parlamentarnom snagom sličnoj onoj NK Rudeš u HNL-u. U SDP je učlanjeno 0,66 posto ukupnog broja stanovnika Hrvatske, a u vodeći HDZ oko 5,9 posto stanovništva.

Postotak članstva HDZ-a – u odnosu na broj stanovnika Hrvatske – znatno nadmašuje postotak članstva u najvećim strankama najdemokratičnijih i najrazvijenijih europskih zemlja. Ima nešto u toj članskoj iskaznici što neodoljivo privlači Hrvate i što im, osim dubokih uvjerenja, političke osviještenosti i stranačke etikete, donosi i povlastice ostvarive jedino stranačkom pripadnošću. Nije isto biti upravitelj zgrade ili portir u tvrtki sa stranačkom iskaznicom ili bez nje, a o višim položajima da i ne govorimo. Pravo je pitanje odakle takva pomama za stranačkom pripadnošću i donosi li ona mnogo veći profit od plaćanja godišnje članarine i značke na reveru? Koji je pravi razlog da su Hrvati i desetak puta privrženiji strankama nego, primjerice, Nijemci i Britanci?

U nas se ne govori o homogenosti, učinkovitosti i programskim sadržajima stranaka niti o istaknutim pojedincima visokog kredibiliteta i profesionalno-etičkih kvaliteta, nego o broju članova, kao najvažnijem mjerilu stranačkog ugleda i moći. Još nismo razlučili članstvo u stranci od simpatizera stranke, što su dva bitno različita pojma. Kriteriji nam se po svemu razlikuju od kriterija starih europskih demokracija.

HDZ, sa svojih 213 000 članova, brojčano je – u odnosu na broj stanovnika – deset puta jači od vodećeg njemačkog SPD-a! Oporbeni SDP, po broju članova u odnosu na broj stanovnika Hrvatske, jači je od oporbenog njemačkog CDU-a.

Što u našim uvjetima – osim statističkog podatka – uopće znači stranačka iskaznica i broj članova stranke? Kad je riječ o političkom i društvenom utjecaju, ideološkom opredjeljenju i načinu borbe za boljitak zajednice – gotovo ništa. Govorimo li pak o povlasticama i potencijalnim mogućnostima uspona na društvenoj ljestvici – znači mnogo. U proteklih četvrt stoljeća do danas, primjerice, HDZ iz svojih redova nije uspio iznjedriti gradonačelnika Zagreba dostojnog glavnog grada Republike Hrvatske. Slično je i u Splitu, Rijeci i mnogim drugim gradovima. Ali čvrsto drži političke pozicije u Gornjoj veprovini i Zmijogradu. Znači li to da urbano stanovništvo zazire od članstva u HDZ-u, ali mu je iznimno privrženo ruralno stanovništvo? I zašto se onda HDZ ne preimenuje u Hrvatsku seljačku stranku i omogući Kreši Beljaku da osnuje hrvatsku blefersku stranku u kojoj bi se najbolje snalazio?

Zapitamo li se što u političkom smislu znači HNS, osim političke nostalgije vezane uza Savku Dabčević-Kučar, suočit ćemo se s nepremostivom nedoumicom. Pogledamo li pak kojih su se mjesta dokopali članovi te nevažne strančice u mutnim igrama političke trgovine, naglo ćemo se uozbiljiti. Nerazmjerno svojim zaslugama, ali s čvrstim ciljem dohvaćanja vodećih položaja u državnim poduzećima, neki članovi HNS-a vinuli su se na mjesta koja bi im – da nisu opterećena krimi-aferama – jamčila iznimno lagodan život. Ima država dovoljno mjesta za zbrinjavanje stranačkih prvaka koji, osim članske iskaznice i karijerističke nezajažljivosti, ne raspolažu ičim vrijednim za širu zajednicu.

Ipak, lijepo je znati da Savezna Republika Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i mnoge druge europske zemlje, razmjerno broju stanovnika, znatno zaostaju za hrvatskim stranačkim množenjem, većim dijelom temeljenom na gadljivom karijerizmu. I da stare demokracije još nisu otkrile kako stranačka iskaznica može biti počasna ulaznica za ulazak u visoko društvo.

Hrvatska ipak još zaostaje za zemljama stranačke jednoglasnosti, u kojima na demokratskim izborima za jednog kandidata glasa neznatno manje od 100 posto glasača. U našoj zemlji koja proživljava demografsku katastrofu, popraćenu masovnim iseljavanjem, jedino je stranačko množenje u porastu.