Studeni je za većinu hrvatskih građana najbolniji mjesec u godini. Podsjetnik na slom herojske obrane Vukovara i najveću tragediju u novijoj povijesti Hrvatske. Na ranu koja ne zacjeljuje ni nakon 32 godine. Vukovar je za nas ono što su Hirošima i Nagasaki za Japan, gradovi masovnog stradanja nedužnog civilnog stanovništva.

Povorka ljudi iz cijele zemlje koja odaje počast poginulima i nestalima iz godine u godinu sve je veća. Slike razorena grada, nimalo različite od onih u Gazi ili Mariupolju, izmjenjuju se s poetičnim snimkama HTV-ovih snimatelja i dirljivim prizorima na Ovčari, u Borovu naselju, ispred Veleprometa, mučilišta nevinih ljudi prije pogubljenja. Lica preživjelih stradalnika, koji s neizliječenom tugom govore o svojim najbližima, poginulim i nestalim, upotpunjuju potresan mozaik najveće ratne tragedije u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Iste takve slike dolaze iz Škabrnje i Nadina, s ravnokotarskih stratišta srpske agresije na Hrvatsku početkom devedesetih.

Na preživjelima je moralna obveza da se tih dana s pijetetom sjete ljudi čiji su životi u temelje države u kojoj danas živimo. U povorci sjećanja u Vukovaru, paljenjem svijeća uzduž Ulice grada Vukovara u Zagrebu i drugim gradovima, na spomen-obilježjima u cijeloj zemlji, pred televizijskim ekranima, na bilo kojem mjestu na kojem se tih dana zateknemo. Vukovar je ishodište nacionalne osviještenosti, ponosa i tuge, simbol svega što smo danas i na čemu gradimo budućnost za svoje potomstvo.

Neka druga tuga

Nadao sam se da te pomiješane emocije – ponosa, tuge i radosti – proživljava i mlađi naraštaj, rođen poslije vukovarskih strahota koje su obilježile život starijih generacija. S nevjericom sam svjedočio da dio njih – i to baš u dane suosjećanja s vukovarskim žrtvama – rastužuje nešto posve drugo: nemogućnost da uđu u zagrebački klub The Best u kojem, pred rasprodanim auditorijem, nastupa popularni srpski folk reper Stefan Đurić-Rasta.

Stotine mladih, među kojima mnoštvo maloljetnika kojima je zbog životne dobi bio zabranjen ulazak u noćni klub, izazvali su kaos pred ulazom jer im je bio onemogućeno uživanje u koncertu njihova idola. Mnogi su bili u pratnji roditelja, jednako očajnih jer će njihova malodobna djeca propustiti folk spektakl. Nije teško pretpostaviti u kojoj su životnoj dobi roditelji petnaestogodišnjaka i o kakvim je ljudima riječ. Vjerojatno o ljubiteljima narodnjaka koji na potomstvo prenose svoje rafinirane glazbene afinitete.

Ne ulazeći u raspravu o glazbenom ukusu mlađih naraštaja, kojem nitko ne može osporiti pravo na slušanje folk glazbe i opsjednutost „cajkama“, što se nedavno potvrdilo i na pet uzastopnih koncerata u rasprodanoj zagrebačkoj Areni u kojoj je nastupala Aleksandra Prijović, ipak se pitam kakav je sociološki profil ljudi nastanjenih u glavnom gradu Hrvatske. Jer „cajkomanija“ je raširena pojava, mladi masovno posjećuju narodnjačke klubove u Zagrebu, a većina njih potječe iz obitelji privrženih takvoj glazbi. Trend koji je – paradoksalno – vremenski podudaran s osnutkom hrvatske države, narušava građansku kulturu kojom se Zagreb uvijek ponosio i kapilarno se širi na sve druge obrasce urbanog ponašanja. Nastavi li se – bez da se Ministarstvo kulture i medija ili Ured za kulturu Zagreba o toj pošasti neukusa i primitivizma barem očituju – građanskoj kulturi prijeti stečaj.

Privrženost pojedinom glazbenom žanru mnogo govori o intelektualnom i emocionalnom statusu naraštaja koji mu je sklon. Odmah se prepoznaje tko je privržen džezu, rocku, popu, šansoni ili klasičnoj glazbi, a tko narodnjačkoj.

Neka druga vremena

U doba moje mladosti nabava ploča u kakvima su uživali naši vršnjaci u svijetu bio je pravi pothvat. U cijeloj srednjoškolskoj generaciji jedino je moj prijatelj Darko Novak potkraj šezdesetih godina kod kuće imao tzv. musikschrank, radio i gramofon na kojem smo danonoćno – na užas njegovih roditelja i susjeda – vrtjeli teškom mukom pribavljene singlice Beatlesa, sve dok se od prevelike uporabe nisu izlizale.

Početkom sedamdesetih u Zagrebu se otvaraju disko klubovi – Big Ben, Saloon, Kulušić, Lapidarij i drugi – u kojima se sluša rock i pop glazba. Bila je to veza sa zapadnom kulturom za kojom su čeznuli naraštaji prije nas, ali im je bila nedostupna – od traperica i tenisica do gramofonskih ploča. Narodnjački klubovi pripadali su gradskoj periferiji.

Glazbeni ukus, osobito mlađih naraštaja, znatnim su dijelom oblikovali vrhunski glazbeni kritičari kao što su bili Darko Glavan, Dražen Vrdoljak, Zlatko Gall i mnogi drugi poznavatelji muzičkih žanrova. Rokerski Saloon ili džezistički BP Club nisu se razlikovali od sličnih klubova u Europi za kojom se tada žudjelo u svim segmentima življenja, od talijanske obuće i odjeće do čitanja stranih magazina kao što su bili New Musical Express, The Rolling Stone, Vogue, Marie Claire, Time, Newsweek…

Tako je bilo u doba kad smo živjeli iza „željezne zavjese“, slušajući Beatlese, Stonese, Sinatru, Hendrixa, Armstronga, Ellingtona, Nelsona, Arethu Franklin, Janis Joplin… Zagreb je, zahvaljujući svojoj građanskoj kulturi, bio Europa mnogo prije primanja Hrvatske u članstvo Europske unije. Danas se, osobito kad je riječ o glazbenim trendovima, pretvara u balkansku krčmu iz koje trešte narodnjaci. Nema više BP Cluba, nema više Saloona, a ono malo preostalih građanskih klubova gubi bitku s narodnjačkim. Rijetki pokušaji revitalizacije urbane kulture, kao što je nastojanje osamdesetogodišnjeg gospodina Mire Ungara da oživi cabaret, samo su kap u moru neukusa i „jeftilena“ koji je zavladao Zagrebom.

Ekspanzijom primitivizma građanska kultura potisnuta je na marginu života, a Zagreb se ubrzano provincijalizira. Posljedica toga vidljiva je u načinu na koji odlažemo smeće, slijedom toga i odvozimo, kako smo bez ikakva sankcioniranja dopustili da se barbarizmima tzv. grafitera uništi cijela spomenička jezgra, kako se uništava urbani inventar i kako se mladost ponaša na stadionima. Stoga se ne treba čuditi što su – upravo na Dane sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje – roditelji i njihova djeca očajavali zbog toga što nisu uspjeli ući na koncert srpskog folk repera Stefana Đurića-Raste u zagrebačkom klubu The Best.

Svjedočimo kobnom procesu stečaja građanske kulture.