Osjećao sam se privilegiranim što sam – prije službenog predstavljanja – pregledao knjigu „Baština i transformacija – zagrebački slučajevi“ Snješke Knežević. Kapitalno djelo naše najuglednije povjesničarke umjetnosti objavila je, na četiristotinjak bogato ilustriranih stranica, nakladna kuća ArTresor (urednica dr. sc. Katarina Horvat-Levaj).

Dr. sc. Snješka Knežević jedinstvena je pojava u zagrebačkim kulturnim krugovima. Izvorište je njezina znanstvenog opusa – osim vrhunske naobrazbe – iskrena ljubav prema rodnome Zagrebu. Njezin raznovrstan opus, u koji je utkano 50-ak godina predana rada, temelji se na stručnosti, etičnosti i beskompromisnosti. Poznata je kao znanstvenica bez „dlake na jeziku“, a čak i oni koji je zbog odrješitosti nisu voljeli, odavali su priznanje njezinu radu.

U novoj knjizi, u jedanaest studija, autorica analizira kulturno-povijesnu i urbanističko-arhitektonsku baštinu Zagreba koja tvori njegov identitet, ali i slučajeve ostvarene ili neostvarene preobrazbe grada, često protivne dostignućima prethodnih razdoblja. Za revalorizaciju i nova otkrića baštine potrebno je golemo znanje, a za analizu njezine transformacije, u skladu s duhom i potrebama vremena, kritičko-analitički odmak od naplavina političkih i medijskih zastranjenja.

Snješka Knežević već se desetljećima bori za znanstveno utemeljeno praćenje kulturno-povijesne baštine u transformaciji. Preobrazba grada ne mora biti u protivnosti s očuvanjem baštine, nego – u najboljim primjerima – u skladnom prožimanju. Pogrešna transformacija može izazvati nepopravljivu štetu, ali za stručnu analitičnost oba ta slučaja potrebne su odlike kakvima raspolaže Snješke Knežević.

O Zagrebu i svemu što tvori njegov identitet Snješka Knežević zna više nego sve gradske uprave od osnutka države do danas. I studije objavljene u njezinu najnovijem remek-djelu samo su dio obraćanja kulturnoj javnosti, ali i onima koji upravljaju hrvatskom metropolom, njezinim naslijeđem, sadašnjošću i budućnošću. Svaka je studija ujedno i pouka o tome čime nas baština zadužuje, ali i mogući korektiv za izbjegavanje pogrešaka kakvih je bilo i kakvih će uvijek biti u urbanim kompleksnostima, izloženima povijesnim i političkim turbulencijama.

120 godina bez odgovora

Najveći problem Zagreba, istaknut još u prednacrtu Lenucijeve generalne regulatorne osnove Zagreba iz 1907. godine, nije riješen do danas. Riječ je o željezničkom čvorištu i pruzi koja dijeli Zagreb na Donji grad i prekosavski novi Zagreb, o čemu ni od prijašnje ni od sadašnje vlasti u proteklih 30-ak godina nismo čuli ništa suvislo. Milan Lenuci, najveći zagrebački urbanist u povijesti, još je 1909. upozorio da se željeznica treba prilagoditi razvoju grada, a ne grad razvoju željeznice. Kao što znamo, više od stotinu godina nakon Lenucijeva upozorenja, željeznica je i dalje najveća prepreka razvoju podijeljena grada, a razvojne vizije gradonačelnika Tomaševića i njegove uprave svedene su na biciklističke staze i farbanje ficleka kolnika u pješačkoj zoni. Da su Tomaševićevi „aktivisti“ iz stranke Možemo! – osobito njegova desna ruka arhitekt Luka Korlaet – proučili ijednu od znanstvenih studija Snješke Knežević, možda bi im palo na um nešto pametnije od parcijalnih zahvata u gradsko tkivo, od kojih su neki pridonijeli kaotičnosti zagrebačkog prometa.

O knjizi „Baština i transformacija – zagrebački slučajevi“ trebalo bi govoriti na mnogo većem prostoru nego što je ova kolumna. Ipak bih upozorio na nekoliko studija jer ih smatram sudbinski važnim za Zagreb koji doslovce puca po svim šavovima, od odvoza smeća i kaotičnog prometa do roditeljskog očaja tisuća djece neupisane u vrtiće. Krajnji je domet gradske uprave bavljenje biciklističkim stazama, a od kapitalnih projekata pretvaranje ruševnog Paromlina u multimedijalni centar u sklopu urbanističke katastrofe tog dijela Zagreba.

Devastirana Ksaverska dolina

Osim upozoravanja na podijeljenost grada neriješenim željezničkim prometom, Snješka Knežević, analizirajući baštinu i transformaciju, jednu od analiza posvećuje Ksaverskoj dolini, primjeru agresivnog i nekontroliranog nasrtaja na njezine povijesne i kulturne vrijednosti. Ladanjska dolina – razdjelnica između Gradeca i Kaptola, kojom je prije premještanja protjecao potok Medveščak – znatnim je dijelom devastirana neprimjerenom gradnjom započetom 70-ih godina na njezinoj zapadnoj padini. Na lokaciji poznatoj kao klizište, osam godina (od 1976. do 1984.), gradilo se tobožnje elitno stambeno naselje Orlovac prema projektu trećerazrednog arhitekta Vahida Hodžića.

Elitno stanovanje prevarom je pretvoreno u masovno, a ljupka padina u silovano brdo. U Ksaverskoj dolini, na području između Mihaljevca i Gupčeve zvijezde, obilježenoj hodočasničkom crkvom Franje Ksaverskog, vrtićem „Vjeverica“ arhitekta Borisa Magaša i zgradom Hrvatske biskupske konferencije arhitekta Nenada Fabijanića, primjerima uvažavanja povijesnih i prirodnih slojeva, u novije doba izgrađene su prave arhitektonske nakaze. Među njima se ističu Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada i poliklinika Bilić Vision.

Velikani i mediokriteti

Snješka Knežević 30-ak godina surađuje sa Židovskom općinom Zagreb, dobitnica je mnogih strukovnih odličja i priznanja, a na Trećem programu Radio Zagreba od 2003. emitira se njezin serijal „Baština, mi i svijet“ (937 emisija!).

Mislite li da je dr. sc. Snješka Knežević, jedna od vodećih hrvatskih intelektualki, članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti? Nije. Jer Hrvatska ne prepoznaje i ne cijeni svoje velikane. Ne samo Snješku Knežević. Ni živuće ni preminule. Ali je sigurno prva u Europi po izgradnji lansirnih rampi za mediokritete, od kojih većina završava u politici.

Nedavno je u Sumartinu na Braču podignuta bista ribaru Mariju Puretiću, akademskog kipara Lovre Jakšića. Puretić je emigrirao u SAD i izumio Power Block (Puretićevo vitlo) kojom je u svijetu promijenjen način vađenja mreža plivarica. Na poleđini kanadske novčanice od pet dolara, u optjecaju od 1972., fotografija je koćarice s Puretićevim vitlom.

Hrvatski velikani na različitim područjima života, od znanosti do kulture, domaćoj su javnosti uglavnom nepoznati. „Velikanima“ su proglašeni besprizorni likovi s kojim pristojni ljudi ne bi ni kavu popili.

Pogledajte Zagreb i duboko udahnite prije nego što zaplačete.