Stvarana na rodoljublju, visokim moralnim načelima i golemim žrtvama, naša se država – tridesetak godina nakon osnutka – koprca u egoističnom samoljublju, koristoljublju i političkom prostakluku. Istinski heroji Domovinskog rata, kao što su bili Blago Zadro, Igor Tomljanović Gavran, Rudolf Perešin, Siniša Glavašević i mnogi drugi domoljubi borili su se za svoje ideale i poginuli braneći svoje domove i domovinu od srpske agresije. General Ante Gotovina, preživjeli heroj završnog oslobađanja zemlje, otrpio je golgotu haškog suda. Mnogi su časni i hrabri ljudi svoje živote ugradili u budućnost ove zemlje, ali ne ovakve u kakvoj danas živimo. Današnja Hrvatska – posvađana, podijeljena i u mnogočemu kaotična – nije država kakvoj su se nadali oni koji su je stvarali po cijenu vlastita života.

Većina današnjih vlastodržaca, na svim razinama vlasti, nije se nadahnula postignućima stvaratelja države niti su im oni bili putokaz u političkom djelovanju, iako bi to za državu stvorenu u obrambenom ratu trebalo biti obvezujuće. Rodoljublje su pretvorili u samoljublje i koristoljublje, iritantno i uvredljivo za većinu stanovnika kojima se svakodnevno obraćaju. Većina dosadašnjih obnašatelja vlasti u Republici Hrvatskoj nije bila dostojna ljudi koji su je branili i obranili, nadajući se da će to nacionalno blago njihovi sljedbenici očuvati i promicati u boljitak zajednice.

Odavno je propuštena prilika da se ugledamo na države koje su nam veličinom, brojem stanovnika i demokratskim dostignućima mogle biti uzor. Trebalo je samo slijediti i oponašati zemlje kao što su, primjerice, Danska, Finska ili Austrija, ali i neke bivše socijalističke zemlje kao što su mirno razdružene Češka i Slovačka. Umjesto toga, samostalni, suvereni, primitivni i kvarni kakvi jesmo, osmišljavali smo vlastite razvojne modele i zakonodavstvo pa je u tzv. pretvorbi pokradeno ono malo vrijednog što je preostalo od socijalizma, a mutikašama pružilo priliku da džepare poštene ljude. Grabež i pohlepa – uhodanom manirom klijentelizma i korupcije – nastavljeni su pod krinkom „privatnog poduzetništva i tržišnog gospodarstva“, a zapravo raznim oblicima lopovluka, od rasprodaje banaka i energetskih resursa do bespravne gradnje i državnih poticaja odabranim moćnicima. Politika nam je, najsažetije rečeno, ukrala teško stečenu državu.

Urušavanje parlamentarizma

Hrvatski sabor trebao bi biti demokratsko zrcalo nacije. Lansirna rampa za ideje, prijedloge i rasprave koje pridonose boljitku zemlje. Visoki dom za donošenje zakona koji reguliraju društvene odnose i potiču razvoj gospodarstva, kulture, znanosti, sporta i ostalih djelatnosti. Umjesto toga, Sabor je pretvoren u mjesto prostačkih obračuna primitivaca kakvih bi se svako demokratsko društvo trebalo stidjeti i javno odreći.

Svaki put kad se u Saboru „beljakanjem“ oglasi Krešo Beljak, zgrozim se spoznajom kako je dotični gospodin, kao predsjednik povijesno karizmatične Hrvatske seljačke stranke, politički nasljednik Stjepana Radića. U metaforičkom smislu to je drugi atentat na velikog hrvatskog političara. Stjepan Radić, intelektualac, književnik i hrvatski rodoljub, preminuo od posljedica atentata u beogradskoj Narodnoj skupštini 1928., nije zavrijedio da mu nasljednik na čelu HSS-a bude Krešo Beljak, kojem bi se delinkventno ponašanje u ranoj mladosti još moglo oprostiti, ali saborski verbalni kung-fu nipošto.

Ili pak Hrvoje Zekanović, politički kostimograf najbrži u presvlačenju stranačkog ruha, koji vidljivo uživa kad ga se proglašava kontroverznim i konzervativnim, a svoje samoljublje svim silama nastoji prikazati kao rodoljublje.

Poseban je slučaj i Peđa Grbin s jalovim pokušajima da uvježba ulogu socijaldemokrata, barem do razine kojom bi privukao većinu pristaša iz vlastite stranke. Voli televizijske kamere, iako mu one ne uzvraćaju istom mjerom, ali ne shvaća da su neprestane kritike vladajućih, bez valjanog protuprijedloga osnažena stranačkom usuglašenošću, samo traljav pokušaj da se opravda visoka saborska plaća.

Budućnost zemlje

U Hrvatskom saboru donose se zakoni koji određuju budućnost zemlje. Ne pamtim da nam je Sabor ikad spao na tako niske grane kao u sadašnjem sastavu. Ključni zakoni izglasavaju se minimalnom većinom glasova vladajuće koalicije, sklepane od političkih rogova u vreći, ali interesno čvrsto povezanih. Oporba se žali na preglasavanje pa svoje sa Sljemena vidljive frustracije pokušava kompenzirati prostaklukom, pučkim dosjetkama i namjernim izazivanjem opomena. U tome nema ni mudrosti, ni rodoljublja, ali ima samoljublja i koristoljublja. Šteta što se u Saboru ne snima serijal „Zvijezde brbljaju“.

Jedna je od važnih tema – koja bi se trebala razmotriti na jednoj od sjednica Sabora – odnos poslodavaca prema inozemnim radnicima, siromašnim emigrantima koji su – jednako kao i Hrvati u minulim stoljećima, a i danas – krenuli „trbuhom za kruhom“. Hrvatskoj nedostaje radnika, osobito je kritično u građevinarstvu, turizmu i ugostiteljstvu, ali to nije potaknulo poslodavce da prema tim dalekoistočnim siromasima uspostave humane i civilizirane odnose. Naprotiv, vrlo ih često podcjenjuju, zlostavljaju i loše plaćaju. To je izazvalo revolt Nepalaca koji upozoravaju da ih neki poslodavci tretiraju robovlasnički, uskraćujući im osnovna prava.

Strani radnici, osim što su prijeko potrebni hrvatskom gospodarstvu, prilika su da se svijetu predstavimo kao humana, civilizirana i demokratska zemlja koja emigrantima pruža mogućnost življenja dostojna čovjeka. Nepalci, Filipinci, Indijci, Pakistanci i drugi narodi nisu stigli u Hrvatsku zabave radi. Htjeli bi raditi i nešto zaraditi, ali ne i podnositi zlostavljanje predatorskih poslodavaca. Riječ je o novom socijalnom fenomenu koji bi trebao zainteresirati ministra rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Marina Piletića.

Takve bi osjetljive teme trebao predložiti za hitnu saborsku raspravu, kako bi se zakonski jasno regulirao odnos prema stranim radnicima. Jer nisu posrijedi samo beskrupulozni poslodavci, nego i ugled države, članice EU-a s definiranim obvezama usklađenim s humanističkim načelima. Bila bi to ujedno prilika da se samoljublje i koristoljublje – makar nakratko – zamijeni čovjekoljubljem.