Često čujemo izreku olako shvaćenu kao frazu, iako je zapravo riječ o dubokoj frustraciji izazvanoj načinom života u suvremeno doba: „Postao sam rob svoga posla“. Njome zaposlenici izražavaju nezadovoljstvo cjelodnevnom zaokupljenošću poslom kojim se bave, nedostatkom vremena koje bi posvetili sebi i bliskim ljudima i – općenito – kvalitetom života. „Robovanje“ je metafora kojom se dočarava frustriranost uvjetovana svakidašnjom borbom za egzistencijalni opstanak pojedinaca i obitelji. Pandemija covida-19, elementarne nepogode, od potresa do poplava i požara, opravdavaju naziv „krizna vremena“ koja zahtijevaju ekstremne napore da se prevladaju. Osobito kad je riječ o ljudima koji časno i požrtvovno rade svoj posao, sve zabrinutiji za svoju sutrašnjicu.

Raj nadomak pakla

Kolektivnoj psihozi pogoduje i suočavanje s posljedicama klimatskih promjena koje više nisu očekivana nepogoda samo u Bangladešu, Indoneziji ili afričkim zemljama. Prirodne katastrofe haraju i donedavno pošteđenom Europom, udaljenom od razornih oceanskih utjecaja.

I „raj na zemlji“, Havajsko otočje, u nekoliko se trenutaka može pretvoriti u pakao. U borbi s prirodnim nepogodama, korporacijskom gramzljivošću i posljedicama ratnog ludila kao što je ruska agresija na Ukrajinu ili ratovi u Africi, čovjek se doista može osjećati kao „rob“, ne samo posla na kojem radi, nego i okolnosti u kojima živi. Ipak, prije nego što se proglasimo „robom nečeg ili nekog“, trebalo bi se podsjetiti na izvorišta ropstva i povijesno vrednovanje tog civilizacijskog vandalizma kojim je ljudski rod srozan na najnižu razinu od postanka čovječanstva. UNESCO je potaknuo Ujedinjene narode da 2004. uspostave Međunarodni dan sjećanja na trgovinu robovima i aboliciju, koji se u svijetu svake godine obilježava 23. kolovoza.

Pojam „Atlantska ili transatlantska trgovina robljem“ označava kupovanje robova iz Afrike i njihov prijevoz preko Atlantika u sjevernu, srednju i južnu Ameriku. Portugalski pomorci u zapadnoj Africi osnovali su početkom 16. stoljeća trgovačka središta portugalskog imperija. Europljani nisu izravno sudjelovali u lovu na robove i unutarafričkoj trgovini – time su se bavili arapski i afrički trgovci – nego u njihovu prijevozu preko Atlantika i prodaji u objema Amerikama.

Ropstvo u zamahu

Razvojem plantažnog gospodarstva u 17. stoljeću povećava se potreba za radnom snagom, a trgovina robljem razmahala se u 18. stoljeću. Poljoprivreda europskih kolonija na Karibima, u Sjevernoj Americi i Brazilu zahtijevala je mnogo radne snage. Na britanskom zapadnoindijskom otočju potkraj stoljeća bilo je 524.000, a na francuskim zapadnoindijskim posjedima 643.000 robova. Oko 70 posto bilo ih je zaposleno u proizvodnji šećera i žita, ostali u proizvodnji kave, pamuka i duhana te u rudarstvu.

Na najvišoj su cijeni bili muškarci između 15 i 30 godina. Na iscrpljujućem putu mnogi su poumirali, a kalvarija se nastavljala u lukama, na brodovima i krajnjim odredištima. U trgovini su sudjelovale portugalske, francuske, nizozemske, njemačke i engleske trgovačke kompanije, najviše engleska Royal African Company, koja je svim kolonijama prodavala robove.

Velika Britanija zabranila je trgovinu robovima 1807., ali njezinu su se ukidanju protivile Španjolska, Portugal, Brazil i Francuska. U sjevernoj Americi za ukidanje ropstva energično se zalagao Abraham Lincoln, 16. predsjednik SAD-a. To je izazvalo građanski rat koji je 1865. završio ukidanjem ropstva.

Afrika je od početka novog vijeka izgubila oko 40 milijuna ljudi, od kojih je svaki četvrti preživio sužanjstvo. Robovi su zlostavljani na najstrašniji način, a Afrika se do danas nije oporavila od te demografske katastrofe.

Spomenik žrtvama

U znak sjećanja na žrtve zločina ropstva utemeljena su mnoga spomen-obilježja. Najprije otok Gorée ispred obale Senegala, zvan Sigurna luka, kao simbol odvođenja robova preko Atlantika. S Kućom robova (House of Slaves) i njezinim Vratima bez povratka (Door of no Return) otok je kao mjesto sjećanja na trgovinu robova od 1978. na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine.

Grad Ouidah bio je jedina luka u Beninu i središte trgovine robovima iz kojeg ih je odvedeno više od milijun. Obnovljena je kuća brazilskih robova (Maison du Brésil) i Put robova (Route des Esclaves) koji vodi od nekadašnjeg tržišta robova do žala, s memorijalnim lukom Vrata bez povratka.

Arheološki lokalitet Gat Valongo u luci Rio de Janeira uvršten je 2017. na UNESCO-ov popis svjetske baštine, kao najvažniji materijalni trag dovođenja afričkih robova na južnoamerički kontinent.

U francuskoj luci Nantes, središtu atlantske trgovine robovima, 2012. posvećen je prvi europski „Spomenik ukidanja ropstva“. Nalazi se na povijesnom Gatu dela Fosse, gdje su bili usidreni brodovi prije odlaska u Afriku. Još u doba Francuske revolucije glavnina trgovaca protivila se ukidanju ropstva, iako su građani prihvatili nove republikanske vrijednosti: slobodu, jednakost, bratstvo.

Prvi međunarodni muzej ropstva otvoren je u Liverpoolu 2007. Pomorski muzej Merseyside, otvoren 1980., posvetio je dio postava trgovini robljem.

U gradu Montgomeryju u Alabami 2018. otvoren je Nacionalni spomenik linča, posvećen žrtvama rasnog terorizma, odnosno javnih smaknuća od 1877. do 1959., u kojima je stradalo 4400 osoba.

Kad danas kažemo da smo postali „robovi posla“, s jakim argumentima da u novonastalim okolnostima gubimo sebe i prisnost odnosa s najbližima, s teškim posljedicama na odgoj djece i sve češća nasilja u obitelji, na ulicama, u školama i na stadionima, moramo biti svjesni povijesnog izvorišta ropstva, najsramotnijeg razdoblja u povijesti čovječanstva. Predvodile su ga imperijalne sile koje se danas smatraju demokratskim uzorima svijeta.

Trebali bismo jasno razlučiti kad smo doista „robovi posla“, kad se robovlasništvo pojavljuje u suvremenim oblicima zlostavljanja i iskorištavanja ljudi, a kad su „robovi“ samo „snobovi“ i zaostali primjerci socijalističkog nerada. S druge pak strane, mali trgovci – boreći se za „pravo na rad“ – zaobilaze rigidni zakon zabrane rada nedjeljom organizirajući tzv. sajmene dane.

Pokušaj življenja „na tuđi račun“ oblik je do danas nedokinutog neorobovlasništva. Zato bismo svi zajedno trebali proslaviti Međunarodni dan sjećanja na trgovinu robovima i aboliciju, koji se svake godine obilježava 23. kolovoza.