Velika je šteta što smo Dan izborne (političke) šutnje propustili proglasiti državnim blagdanom. Jednodnevno gašenje političke brbljaonice priskrbilo nam je blagdansko raspoloženje i vratilo mir u duše izranjavane oglašivačkim zlostavljanjem, ali samo nakratko jer nakon izbora slijedi nova runda. Postizborna koalicijska trgovina na siromašnoj političkoj tržnici pokazat će nam mogu li banane koalirati s grincajgom, a mladi luk s vrgoračkim jagodama. Vjerojatno mogu ako je to u interesu nove obmane tradicionalno naivnih potrošača.

No vrijeme je ozbiljno i vraćam se ozbiljnim temama.

Zagrebački Oktogon, izgrađen 1898. u zgradi Prve hrvatske štedionice prema projektu Josipa pl. Vancaša, spaja Cvjetni trg i Ilicu. Nije ni prostran ni ekstravagantan kao Galleria Vittorio Emanuele II u Milanu koja povezuje Piazzu del Duomo i Piazzu della Scala, izgrađena 1877. u stilu belle époque, ali je dio istovrsne arhitekture, popularne potkraj 19. stoljeća. Iako se ta dva prolaza bitno razlikuju veličinom, unutarnjim uređenjem i sadržajima, Oktogon pokazuje da Zagreb u to doba urbanom kulturom nije zaostajao za Europom.

Atraktivnost Oktogona ne prati ekskluzivnost trgovina kao što su Prada, Gucci ili Louis Vuitton u Galleriji Vittorio Emanuele II, ali – „neka vrag nosi Pradu!“. Najljepši prolaz u gradu, s vitrajima na stropu i središnjoj kupoli te ornamentiranim keramikom na podu pokazuju kako je Zagreb potkraj 19. stoljeća slijedio europske uzore. Drugi zagrebački prolazi, otvoreni ili natkriveni, idealni za trgovine, kavane, kafiće i slične sadržaje nisu dosegnuli šarm i ugođajnost Oktogona, a većina ih je zapuštena i neiskorištena.

Marićev prolaz, poveznica Gajeve i Praške ulice, započinje šesterokatnicom arhitekta Rudolfa Lubynskog. Sagrađena je 1932. za tvrtku Shell i tadašnje vlasnike, braću dr. Artura Marića i dr. Milana Marića, po kojima je prolaz i nazvan. Nekadašnji raskošni interijer Marićeva prolaza, u stilu art décoa, danas je nalik na provincijsku kolodvorsku čekaonicu.

Zagreb je između dvaju svjetskih ratova bio razvijen obrtničko-poduzetnički centar o čemu svjedoči i palača Matice hrvatskih obrtnika u Ilici, građena od 1937. do 1940., prema projektu Aleksandra Freudenreicha i Zvonimira Požgaja. Interijer sedmerokatnice ukrašen je skulpturalnim dekoracijama, a dvoetažni prostor s galerijom atraktivnijim bi se sadržajima mogao pretvoriti u trgovačku ekskluzivnost. U tom je prostoru natpis: „Ovaj dom podigoše svjesni i složni hrvatski obrtnici sebi na čast (i) svome narodu na slavu godine 1938., a sve radove izvedoše vrijedni hrvatski poduzetnici i obrtnici.“ Balkonski reljefi simboliziraju različite obrte od kojih su mnogi odavno izumrli ili nestali. Atrij Matice hrvatskih obrtnika mogao bi biti jedna od trgovačko-ugostiteljskih atrakcija Zagreba.

Za preobrazbu Dežmanova prolaza, dugo nagrđena nepropisno parkiranim automobilima, koji je bio trgovačka svaštarnica, najzaslužnija je javna garaža u Tuškancu. U nju je spremljen dio automobilskog kaosa i Donjega i Gornjega grada, a Dežmanov prolaz pretvoren je u uređenu pješačku zonu.

Lovački rog (Jägerhorn) povijesni je prolaz koji povezuje Donji grad i Gornji grad. Dugo je bio mjesto na kojemu su se pojedine trgovine uspjele održati samo nekoliko mjeseci, a tada bi, logikom ponude i potražnje, ubrzano propadale. Sudeći po onome što su nudile ne bi se trebalo čuditi njihovim neizbježnim bankrotima. Prolaz je „prodisao“ tek nakon otvaranja Hotela Jägerhorn, postavljanjem nove rasvjete, otvaranjem atraktivnijih trgovina i oživljavanjem terasa koje tom prolazu vraćaju ugođaj minulih vremena.

Dojam kvari sjeverni, završni dio prolaza koji devastiranim i neodržavanim stubama povezuje Donji i Gornji grad. Taj je dio u vlasništvu ugostiteljske tvrtke Lovački rog i nije jasno kakve veze ima s njihovom djelatnošću, a još manje zašto je zapušten i opasan za pješake. Zašto važna poveznica između dvaju dijelova grada nije u vlasništvu Grada Zagreba koji bi tada bio odgovoran i za održavanje stuba i prolaza?

U dvorišnom dijelu Jurišićeve ulice izgrađen je Rotonda centar, prolaz zamišljen kao poslovno-trgovačko središte. U arhitektonski korektno oblikovanoj unutrašnjosti smješteni su sadržaji koji podsjećaju na Konjščinsku ulicu u zagrebačkoj Dubravi.

Prolaz ispod nebodera na početku Ilice također je sadržajno neodređen, s čestom izmjenom propalih i novootvorenih trgovina. Spojnica Ilice i Bogovićeve ulice, pješački najprometnije u gradu, zaslužuje atraktivnije sadržaje. Jedini je razlog zastajanja u tom prolazu skulptura Vlahe Paljetka kiparice Marije Ujević Galetović. Ipak, zahvaljujući inicijativi Milene Bekić Milinović, vijećnice Mjesnog odbora Cvjetni trg, sporedni prolaz između Petrićeve ulice i glavnog koridora poprimio je nov, uređeniji izgled.

Na južnome zidu tog uskog prolaza bila je derutna ostavština socijalizma, 30-ak praznih, reklamno-izložbenih ormarića različitih veličina, razbijenih stakala i obijenih brava. Ormarići prepušteni dugogodišnjoj nebrizi u vlasništvu su Državnih nekretnina i pojedinaca.

Upornim zalaganjem Mjesnog odbora Cvjetni trg, nakon mnogih peripetija donesen je pravilnik o korištenju ormarića i njihovu uređenju. Grad Zagreb unajmio je reklamno-izložbene ormariće i besplatno ih dodijelio kulturnim ustanovama u svom vlasništvu. Prvi ormarić, s lijepo uređenim postavom, dodijeljen je Arheološkom muzeju, druga dva Kazalištu Komedija, a sljedeći će biti dodijeljeni Sceni Ribnjak.

Dojučerašnje ruglo entuzijastičkom inicijativom pretvara se u informativno-izložbeni prostor zagrebačkih kulturnih ustanova. Naoko skroman projekt dalekosežnog značenja pokazuje da se upornošću i kreativnošću ljudi iz Mjesnih odbora mogu poboljšati uvjeti života u pojedinim četvrtima i pridonijeti ljepšem izgledu grada. To je i podsjetnik da smo grad svi mi, a ne samo gradske službe od kojih očekujemo da nas opslužuju.

Neuređenim ili oronulim prolazima kao da se simbolički želi pokazati kako je Zagreb „grad u prolazu“. A Zagrepčani znaju da je Zagreb „bakina škrinja“ ispunjena dragocjenostima koje rafinirani posjetitelji otprve prepoznaju. Dosegnu li jednoga dana višu razinu urbane kulture, prepoznat će to i oni stanovnici Zagreba koji sustavno obezvređuju naslijeđenu baštinu.