Ni najveći politički protivnici Andreja Plenkovića ne osporavaju premijeru obrazovanost, elokvenciju, poznavanje svjetskih jezika, političko iskustvo, ambicioznost i disperzivnost na gomilu predvidivih i nepredvidivih dnevnih događanja. Sve te sposobnosti – ne kažem vrline – nisu „mačji kašalj“, čak i kad je riječ o prvom čovjeku Vlade s najvišim ovlastima, od kojeg se u piramidalnom ustrojstvu države očekuje maksimum. U kriznim razdobljima i više od toga.

Jednako tako – paradoksalno – ni najveći zagovornici premijerove politike, stranački poslušnici skloni političkoj kolonoskopiji, ne mogu razumjeti njegovo kadroviranje, izbor najbližih suradnika, osobito onih imenovanih na ministarske položaje. Što bi nogometni stručnjaci mislili o Zlatku Daliću kad bi u nacionalnu nogometnu reprezentaciju – umjesto Modrića, Kovačića i Brozovića – u vezni red uvrstio udarnu trojku Rudeša ili Slaven Belupa? Ili o volonterskoj udruzi HGSS-a koju u spašavanju američkog speleologa predvodi spasitelj koji pati od klaustrofobije i boji se mraka? Premijerovi kadrovski potezi nalik su na takve bizarne metaforičke usporedbe.

Javnost ih ismijava

Zašto Andrej Plenković za svoje najbliže suradnike bira ljude koje ismijavaju mediji, javnost i potpuni laici, a pritom ih je pola pod istragom zbog sumnje na korupciju i druge mutne poslove? Ljude koji – što je možda najbestidnije i najtužnije – narušavaju dignitet države i najviše štete premijeru koji ih gorljivo brani, kao da su mu braća blizanci pa se od njih – sve i da hoće – ne može odvojiti?

Javnost ne može shvatiti zašto je Andrej Plenković na mjesto šefa diplomacije, odnosno ministra vanjskih poslova (resorom kojim ionako upravlja on sam) imenovao čovjeka koji ne može sročiti suvislu rečenicu, koji se u osnovi bavi eutanazijom pajceka, a ne vanjskom politikom države i kojem je jedina istinska briga kako da na svojoj jakni namjesti pochette, džepni ukrasni rupčić uvjeren da tako uveličava svoj neodoljiv izgled i osnažuje diplomatski status. Imenovanje Gorana Grlića Radmana na mjesto šefa diplomacije ostao je vječni misterij koji premijer nikad nije suvislo objasnio. Vlasnik uglednijeg restorana, primjerice, dobro bi razmislio bi li Gorana Grlića Radmana postavio na mjesto šefa sale, dok premijer vjerojatno misli da je njegov „mali od kužine“ kapacitiran za glavnog tajnika UN-a.

Strastveni vojnik

Na mjesto ministra obrane Plenković je imenovao besprizornog Marija Banožića. Pretendenta na visok akademski status bez ikakva pokrića jer je muku mučio još na popravnim ispitima u srednjoj školi. Banožić bi, možda, glumeći Matiju Gupca, mogao biti glavni lik obilježavanja obljetnice Stubičke bitke ili predavač na kolegiju nalik nekadašnjem „Općenarodna obrana i društvena samozaštita“ (ONO I DSZ), što bi bilo primjereno njegovim vojnim sposobnostima. No ne i ambicijama. Premijerovo neslaganje s predsjednikom države nije dovoljan razlog da na mjesto ministra obrane imenuje čovjeka kojem se podsmjehuju i ročnici.

Plenkovićev je rafiniran izbor i anemični ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica, poznat po tome što po svoje mišljenje uvijek trči u stranačku središnjicu, a pred poniženim pravosudnim djelatnicima glumi dušobrižje Majke Tereze. Trebalo bi pitati nekog od poznatih hrvatskih odvjetnika bi li Malenicu ikad zaposlio kao vježbenika.

Najviše mi je žao uglednog liječnika i zbunjenog političara Vilija Beroša koji je u javnim nastupima prihvatio frazeologiju nogometnih trenera u izjavama uoči utakmice („iskomunicirali smo taj problem, a o istom ćemo još razgovarati…“), dok mu je zdravstveni resor kojem je na čelu u rasulu, a kolege liječnici njegov status komentiraju ovim riječima: „Kao da gledamo plesača klasičnog baleta koji rukovodi gradnjom Pelješkog mosta…“

Mogli bismo tako navoditi imena još nekih kadrovskih bisera iz Plenkovićeve vlade, ali ima li to ikakva smisla?

Zašto inteligentni i u Bruxellesu cijenjeni Andrej Plenković, vješt u kreiranju dojmljivih javnih nastupa – osim kad gubi živce i prividnu sigurnost zamjenjuje brutalnom arogancijom – imenovanjem karikaturalnih likova na najviše državne položaje šteti i državi i sebi? Zašto se okružuje ljudima koje bi metlom trebalo pomesti s javne scene? Od kojih su mnogi kompromitirani i prijete im sudske kazne? To je kviz-pitanje za milijun eura, na koje bi svaki građanin Hrvatske – razmišlja li o sebi i svom potomstvu – uoči skorih izbora morao imati jasan odgovor.

Neuređena država

Država nam je nalik na nepospremljenu kuću kojom upravlja disfunkcionalna obitelj. Duboko antagonizirani predsjednik i premijer, ministarska elita koja ne zaslužuje ni mjesto na klupi za rezervne igrače, a slijedi je ekipa koju je, logikom negativne selekcije, odabrala da je opslužuje. Zajednička im je samo neutaživa želja za vlašću s kojom se može sve: od drskih krađa općeg dobra do širenja epidemije najrazličitijih kretenizama za obmanjivanje javnosti, olako prenijete na narod slabašnog imuniteta.

Bez odgovora smo na pitanje zašto je tomu tako. I dalje smo po plaćama i mirovinama na dnu Europe, a po inflaciji i troškovima korupcije – koja prema ne tako davnoj procjeni Europskog parlamenta u nas iznosi oko 13 posto državnog proračuna – u samom vrhu.

Ivan Supek (1915.-2007.), jedan od hrvatskih znanstvenih velikana, smatrao je da su političari osrednje inteligencije i poštenja, a natprosječne pohlepe za novcem i vlašću. I zapitao se smijemo li njima prepustiti sudbinu svojih država i cijelog planeta.

Zapitajmo se to i mi, svatko ponaosob.

U poetičnijoj verziji slično je mislio i veliki bosanski književnik Meša Selimović (1910.-1982.) pišući u „Tvrđavi“ o tri velike strasti: alkoholu, kocki i vlasti. Od prve dvije ljudi se još nekako mogu izliječiti, od treće nikako. „Jer vlast je najveći porok. Poštene i mudre vlasti nema jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti potiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, a njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina“, pisao je Meša Selimović.

Ako sami ne možemo domisliti odgovor na pitanje zašto nam se događa to što nam se događa, prisjetimo se misli velikana koji su odavno rekli sve što je i danas aktualno i o čemu ovisi sutrašnjica Lijepe Naše.