Prizove li ovogodišnja turistička sezona povratak zdravoj pameti, bit će to najveći uspjeh hrvatskog turizma od osnutka države. Uspjeh se neće mjeriti brojem noćenja, automobila na naplatnim kućicama ni milijardama zarađenih eura, nego spoznajom da pohlepa, grabež i nekontrolirano divljanje cijena nisu najbolji partneri turizmu.

Na „ljetnim mediteranskim igrama“ natječemo se u najtežoj disciplini, turističkoj, a konkurenti su nam velesile s mnogo više utakmica u nogama od nas. Shvatimo li napokon da ovako kako smo se natjecali ove godine, sljedeće nećemo proći ni kvalifikacije, ostvarili smo najveći turistički profit, a najvažnijoj gospodarskoj djelatnosti vratili dostojanstvo i otvorili vrata budućnosti. Imamo čudesne prirodne i kulturne potencijale i nedopustivo je da nam turizam potkopavaju pohlepni grabežljivci koji misle da u dva mjeseca trebaju zaraditi barem onoliko koliko se u drugim djelatnostima zarađuje u 12 mjeseci.

Pohlepni primitivci u ugostiteljstvu, sektoru iznajmljivanja smještaja i pojedinim trgovačkim lancima stigmatiziraju cjelokupni hrvatski turizam i sramote većinu koja pošteno radi svoj posao. Pizze su dosegnule nekadašnju cijenu bifteka, sladoled vrhunske slastice, a kava ekskluzivnog napitka. Konkurenti u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj i Turskoj ponašaju se mnogo pametnije i razmišljaju dugoročno, znajući da turizam nije „djevojka za jedno ljeto“. Nadam se da su prazni apartmani na Jadranu dovoljna opomena grabežljivcima koji posluju u skladu s uzrečicom „Take the Money and Run“.

Gospođa Mira Mladinić iz Pučišća na Braču – nimalo hit turističke destinacije – koja već godinama iznajmljuje apartmane, nema problema s popunjenjem svojih kapaciteta, nego kako objasniti zainteresiranima da su rezervirani za cijelu sezonu. Obitelj Mladinić, povratnici iz Kanade u rodna Pučišća, iseljeničkom su ušteđevinom izgradili kuću s nekoliko apartmana i – s kanadskim radnim navikama – predano se posvetili turizmu.

Tonči Mladinić za boravka u Kanadi kao ribar je desetljećima brazdao i Pacifik i Atlantik, a supruga Mira zbrinjavala obitelj u kojoj svi znaju što je težak posao, ali i kako se pošteno zarađuje za život. I zato je gospođa Mira ove godine – za razliku od mnogih – neznatno povisila cijenu smještaja. Svojim stalnim gostima redovito daruje povrće iz svoga vrta, povremeno ih iznenadi svojim kulinarskim specijalitetima, a u apartmanima održava besprijekornu čistoću. Trebam li uopće dodati da su joj svi kapaciteti rezervirani i za sljedeću sezonu, a riječ je o stalnim i prezadovoljnim gostima?

Ne znam kako to objašnjavaju trgovački stručnjaci, ali u Pučišćima domaći ljudi radije kupuju namirnice u špeceraju Sanja, veličine futrole za naočale, nego u mnogo komfornijem Studencu u kojem su cijene mnogih proizvoda osjetno više, što puno govori o poslovnoj politici tog trgovačkog lanca. Kojem se pridružuje i lokalni sladoledar cijenom kuglice sladoleda od dva eura.

U Baški na Krku, u tzv. beach baru, kava prosječno košta oko 2,5 eura (macchiato, capuccino), što je sitnica u usporedbi s opatijskim Milenijem u kojem kavu naplaćuju više od pet eura. Cijene kave, sladoleda i pizza simboli su turističkog bezobrazluka na Jadranu, uspoređuju li se s cijenama u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj.

Smještaj je zasebna priča. Mnoge luksuzne vile, s astronomskim cijenama najma, zjape prazne jer su iznajmitelji posao započeli nezasitnom pohlepom i željom da goste – ponajprije strane – opelješe do kože. Nešto bolje prolaze iznajmljivači koji su i garaže pretvorili u apartmane, svjesni da smještaj ne mogu naplaćivati kao da je riječ o 5 zvjezdica.

Nakaradna rentijerska filozofija, temeljena na ideji da vlasnik ne bi trebao ništa raditi dok se na tržištu rada mogu pronaći Nepalci i Filipinci, potkopava hrvatski turizam. Podsjeća na vrijeme od prije pola stoljeća, kad su naši ljudi putovali u Trst po traperice i divili se malim obiteljskim kafićima u kojima su, osim kave i pića, mogli konzumirati i maštovito pripremljene sendviče, poneku slasticu, besplatan kikiriki i čips. Nisu pritom zapazili da u kafiću rade muž i žena, a u svim poslovima pomažu im njihova djeca, katkad i malodobna.

Talijanski model kafića prenesen je i na naše tlo. Jedan od prvih bio je tenisača Bore Jovanovića (Caffe Match Ball, 1972.), a onda je uslijedio pravi bum te vrste ugostiteljstva jer su Hrvati otkrili sve blagodati brze zarade u kafićima. Vlasnici nisu radili, dovoljno je bilo što su investirali, a enormnu zaradu priskrbljivali su im zaposlenici, koji ni sami nisu loše prolazili u mutnom i nefiskaliziranom biznisu. Sličan je model poslovanja prenesen i u današnji hrvatski turizam. Model koji se pučki naziva „kruh bez motike“.

Ne znam prisjete li se ikad turistički predatori vatrogasaca iz cijele Hrvatske koji nadljudskim naporima, za skromnu plaću, gase požare diljem Dalmacije i bez kojih bi se cijeli hrvatski turizam pretvorio u zgarište. I pilota kanadera koji bi neku vodenu bombu trebali istresti na njihovu pohlepu i grabežljivost. Vatrogasci su istinski heroji hrvatskog turizma i zaslužuju poštovanje cijele nacije.

Probijajući se kroz neprohodne šume i zapuštena zemljišta, pitaju se, kao i svi mi, tko je odgovoran za takav odnos prema prostoru. Prstom se upire u neodgovorne vlasnike – najčešće se ne zna ni koliko ih je jer su zemljišne knjige nestale s padom Austro-Ugarske Monarhije 1918. – ali ne i na državu koja dopušta takvo ponašanje i ne reagira na nered. Od zapuštenih polja do neprohodnih šuma koje bi u takvom stanju trebalo tretirati kao ugrozu za nacionalnu sigurnost.

Tridesetak godina samostalne države čini mi se dovoljno dugim vremenom da započne proces penaliziranja onih koji se prema vlastitom prostoru odnose kao da je tuđi. Država očito ne zna što je to „veliko pospremanje“ i kako se uređuje ono najvrjednije što imamo – prostor. Agenti za promet nekretninama trljaju ruke jer je svaki drugi kupac nekretnina na Jadranu stranac. Razmišljaju li turistički djelatnici koliko će strani vlasnici kuća ili apartmana smanjiti potražnju domaćim iznajmljivačima preskupog smještaja? I mogu li skratiti put od pohlepe do povratka zdravom razumu usredotočenom na dugoročno konkurentni razvoj turizma?