Starija čangrizava generacija, u koju se i sam ubrajam (iako izbjegavam čangrizavost!), često kritizira mlađi naraštaj kako premalo čita knjige. Ne bih se složio, odnosno korigirao bih tu neutemeljenu tvrdnju. Premalo čitaju samo oni koji bi obvezatno trebali čitati ono što im je potrebno da bi profesionalno obavljali svoj posao. Mala smo i nedovoljno razvijena zemlja, nužno je učiti od drugih i razvijenijih i njihova iskustva primjenjivati u našoj sredini.

Koliko je ljudi u zagrebačkoj gradskoj upravi, ali i u zagrebačkoj policijskoj upravi, pročitalo barem dijelove svjetskog bestselera „Točke preokreta“ Malcolma Gladwella (Naklada Jesenski i Turk)? Da se ne muče s opsežnom knjigom, prepričat ću im dijelove o kojima bi trebali biti obaviješteni i iz kojih bi mogli crpiti pouke za svakidašnje djelovanje.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća New York se borio s jednom od najzlokobnijih epidemija kriminala u svojoj povijesti. Vrhunac kriminaliteta – znatan dio u podzemnoj željeznici – dosegnut je početkom devedesetih, a onda se počeo naglo smanjivati.

Kriminolozi su utvrdili da su urbani vandalizam i epidemija nasilja zarazni kao i modni trendovi. Katkad je epidemiji teško odrediti izvorište, ali posljedice su svima vidljive.

Sredinom 80-ih direktorom njujorške podzemne željeznice imenovan je David Gunn, zadužen za njezin preustroj. Gunn je zaključio da su simboli kolapsa sustava podzemne željeznice, ali i izvorište najvećeg kriminaliteta, bili – grafiti. Vlakovi i podzemni tuneli bili su unakaženi simbolima vandalizma. Gunn je naredio sustavno uklanjanje grafita. Postavio je kontrolne stanice na kojima su išarani vlakovi isključivani iz prometa i s njih je posebnim tehnikama uklanjan grafiterski vandalizam. Vlak nije bio pušten u promet sve dok grafiti ne bi bili uklonjeni. Maloljetni grafiteri napokon su shvatili da im je grafiterstvo uzaludno („džabe si krečio“, rekli bi u Bosni), jer vlakovi koje su unakazili neće biti pušteni u promet dok ne budu prebojani. I postupno su odustajali od svog barbarizma.

Kad je na mjesto šefa policije za javni prijevoz postavljen William Bratton, počela je druga faza kontrole sustava podzemne željeznice. Bratton se usredotočio na švercere bez putnih karata koji su preskakali ulazne rampe, izazivali kaos i poticali zločine. S policajcima u civilu Bratton je hvatao putnike bez putnih karata na najfrekventnijim postajama. Stavljali su im lisičine, a jedan su autobus pretvorili u mobilnu policijsku stanicu u kojoj su uhićenici podvrgnuti policijskom tretmanu. Ustanovilo se da među švercerima prevladavaju oni s dosjeom, neki su ilegalno posjedovali oružje, a za neke su postojali uhidbeni nalozi.

U prvih nekoliko mjeseci Brattonova rada utrostručio se broj izbacivanja putnika iz podzemne željeznice zbog pijanstva i neprimjerena ponašanja. Grafiteri i putnici bez putnih karata shvatili su da gube bitku s novim ustrojem podzemne željeznice, temeljenom na uvođenju strogog reda pa se taj oblik kriminaliteta počeo naglo smanjivati.

Nakon izbora Rudolpha Giulianija za gradonačelnika New Yorka 1994. godine, William Bratton imenovan je šefom njujorške policije. Strategiju obuzdavanja kriminaliteta u podzemnoj željeznici primijenio je na cijeli grad. Policajcima je naredio da sve koji narušavaju kvalitetu života građana – od perača vjetrobranskog stakla na križanjima koji zlostavljaju vozače i grafitera do onih koji uriniraju na javnim mjestima, ne čiste izmet svojih ljubimaca ili uništavaju javna dobra (znakove, klupe itd.) – najoštrije kažnjavaju. Izborio se za veće policijske ovlasti pa se za teže prekršaje određivao zatvor. Naoko sitni prijestupi kojima je ugrožavana kvaliteta života građana pretvoreni su u točku preokreta i naglog smanjenja zločina u New Yorku koji je početkom 90-ih postao jedan od najsigurnijih američkih gradova. Epidemija kriminala ima jednostavno i jasno izvorište, objašnjava Gladwell. Urbani kriminalitet može se smanjiti uklanjanjem grafita i sprečavanjem švercanja u javnom prijevozu.

Najvrjedniji dio Zagreba, pročelja zgrada cijele zaštićene spomeničke jezgre, na zaprepaštenje građana i stranaca, unakažen je grafitima. Barbarizam traje desetljećima, a najprivlačnije su mete pročelja tek obnovljenih zgrada na kojima samo nekoliko dana nakon skidanja skela osvanu ružne škrabotine. Građani se stide, stranci čude, ali nitko ništa ne poduzima. Ni jalova gradska uprava ni nezainteresirana policija. Kad bi policija uhitila samo desetak grafitera, podvrgnula ih postupku kakav zaslužuje vandalski čin uništenja spomeničke baštine (što je kazneno djelo), to bi za zagrebačke prilike mogla biti Gladwellova „Točka preokreta“. Gradska uprava, mirno i uz poneki vapaj, promatra uništavanje spomeničke baštine, ali i prometni kolaps kojim je blokiran grad. Milijuni eura potrošenih za stajanja u beskrajnim kolonama izgaraju u zrak. I nikome ništa.

Glavni dio posla zagrebačke policije svodi se na kažnjavanje remetitelja javnog reda i mira, nepropisno parkiranje i očevide nakon požara u zgradama, skladištima i automobilima ili pak dizanja bankomata u zrak.

U gradskoj upravi nema ljudi kao što su u New Yorku bili David Gunn, William Bratton i Rudolph Giuliani. Zagreb nema ni gradonačelnika kao što su bili Tomaševićevi veliki prethodnici Adolf Mošinsky (gradonačelnik od 1892. do 1904.), arhitekt Vjekoslav Heinzel, kreator modernog Zagreba tijekom mandata od 1920. do 1928. i Većeslav Holjevac, gradonačelnik od 1952. do 1963. i tvorac Novog Zagreba preko Save.

Današnji Zagreb, metropola Hrvatske, nikad u svojoj povijesti nije bio devastiran kao danas. Uzdrman potresom, unakažen grafitima, u prometnom kolapsu i na vječitom čekanju Generalnog urbanističkog plana.

Jedini grafit u Zagrebu koji zaslužuje pohvalu i razlikuje se od vandalizma tzv. grafitera, mural je posvećen legendarnom gradonačelniku Adolfu Mošinskom na zgradi Osnovne škole Josipa Jurja Strossmayera u Varšavskoj ulici. Zagrebu ga je darovalo Veleposlanstvo Republike Poljske, a oslikao umjetnički kolektiv Graffiti na gradele. Mošinsky je bio unuk poljskih doseljenika, potomak je poljskog plemićkog roda i snažna je poveznica Poljske sa Zagrebom.

Gladwell bi zacijelo upozorio da upravo taj mural može biti „točka preokreta“ u Zagrebu.