U nedavnoj kolumni “Skrivene zamke turizma”, pisao sam o studiji “Procjena prihvatnog kapaciteta svjetskog dobra pod zaštitom UNESCO-a”. Grad Dubrovnik, Turistička zajednica Grada Dubrovnika i Lučka uprava Dubrovnik, u suradnji sa Sveučilištem u Dubrovniku, predstavili su strateški dokument uravnotežena i održiva razvoja grada Dubrovnika.

Nedugo nakon objavljivanja kolumne o opasnostima koje prijete hrvatskom turizmu, osobito gradovima uvrštenim u nacionalnu i svjetsku kulturnu baštinu, građani Barcelone, ogorčeni najezdom turista nalik na okupaciju grada, u restoranima su ih polijevali vodom. Na ulicama su masovno i glasno prosvjedovali, oboružani transparentima na kojima je pisalo “Turisti, idite kući” i “Grad nije na prodaju”.

Barcelonu posjećuje više od 12 milijuna turista na godinu, a stanovnicima grada – od kojih oko 130 000 radi u turizmu – život je postao preskup i neizdrživ. Manjina se obogaćuje, većina osiromašuje. Turizam cvate.

Dubrovački dokument trebali bi pomno analizirati turistički djelatnici u većini naših gradova i mjesta izloženih prekomjernom “turističkom granatiranju”, vodeći pritom računa o tome da bi se krizna stanja na Kanarskim otocima, u Barceloni i Veneciji lako mogla preliti i na našu obalu i otoke, već dobrano načete masovnim turizmom i njegovim kobnim posljedicama.

Dubrovnik unutar zidina doima se kao scenski prostor, kazalište na otvorenom. Nestvarna ljepota grada, kamena školjka između Vrata od Pila i Vrata od Ploča, privlači stotine tisuća posjetitelja, a ključno je pitanje koliko ih grad može ugostiti u tom relativno skučenom i ograničenom prostoru. U kazalište ne može ući stotinjak posjetitelja više nego što ima sjedala. I u glazbenim dvoranama i na stadionima broj posjetitelja ograničen je brojem sjedala. Jednakim bi se mjerilima trebala odrediti mogućnost prihvata turista, osobito u posebnima gradovima kao što je Dubrovnik.

Studijom “Kako upravljati Starim gradom Dubrovnikom, zaštićenim svjetskim dobrom” analizirani su infrastrukturni potencijali -elektroenergetska i vodovodna mreža, održavanje javnih površina, odvoz otpada, javni prijevoz i parkirališta. U anketnom upitniku, rađenom za potrebe studije, iznesena su oprečna razmišljanja stanovnika Dubrovnika.

Za jedne je turizam pokretačka snaga koja omogućuje unaprjeđenje socijalnih usluga, toleranciju, razumijevanje i poboljšanje životnog standarda, ali i zaštitu kulturne baštine (Društvo prijatelja dubrovačkih starina). Za druge je uzrok pada kvalitete života, iseljavanja, povećanja životnih troškova, zanemarivanja obrazovanja, moralna degradacija, srozavanje kulture i nekontrolirano korištenja resursa.

Stanovnici Dubrovnika izražavaju pozitivan stav prema turizmu u izvansezonskim mjesecima, a krajnje negativan prema onom u špici sezone. Podnošljivim smatraju oko 5000 posjetitelja na dan, a nepodnošljivim kad ih je katkad i do 15 000. Tada se starogradska površina svodi na manje od 1,5 četvorna metra po posjetitelju.

Poseban su problem kruzeri, kojima je na njihovim kružnim putovanjima Sredozemljem Dubrovnik nezaobilazno odredište. Kruzeri na kojima je 3000 turista koji istodobno posjećuju grad kao što je Dubrovnik, “proizvode” i do 12 tona otpada dnevno. Taj ploveći “autokamp na moru” svakim kilometrom plovidbe ispušta u zrak više od jedne tone ugljičnog dioksida, a u more goleme količine otpadnih voda. Nije teško izračunati s koliko tona izlučevina 3000 ljudi za kratkotrajnog posjeta opterećuje grad. Tijekom tog posjeta, većinom kao poluzainteresirana horda tumaraju gradom, neki popiju kavu ili pojedu sladoled, a u restorane ulaze uglavnom zbog toaletnih potreba.

Našim turističkim djelatnicima netko bi trebao prevesti simbolično i stvarno značenje poruka s ulica Barcelone i Kanarskih otoka, kojima prosvjednici poručuju turistima ‘da se vrate kući i da grad nije na prodaju’

Studijom se jasno pokazuje da turistička potražnja za posjetom Dubrovniku višestruko premašuje njegove kapacitete i status zaštićena svjetskog dobra, posebice unutar gradskih zidina. Gradska uprava toga je itekako svjesna, što dokazuje i prihvaćanje studije kojom se upozorava na moguće kobne posljedice ne uvedu li se regulatorne mjere upravljanja istodobnim masovnim posjetima. Dubrovnik bi se trebao rebrendirati i repozicionirati u destinaciju podjednako atraktivnu za posjet u sezoni i izvan sezone jer razgledavanje kulturno-povijesne baštine kakvom raspolaže grad pod zaštitom UNESCO-a ne ovisi o toplini mora pogodnog za kupanje.

Nekad je turizam bio privilegij elite, a danas je masovna pojava. I zato turizmom treba znati upravljati, a ne biti usredotočen na tzv. turističku žetvu, najgluplji izraz ikad smišljen za turističku dobit. Ni na brojanje noćenja i prolazaka vozila kroz naplatne kućice, nakon čega se trijumfalistički hvalimo uspješnom sezonom, ne osvrćući se na negativne učinke turističke ekspanzije, mjerljive još jedino s migrantskom krizom.

Kad završi “turistička žetva”, kojom smo opelješili mnoge naivne posjetitelje, izbjegavamo govoriti o sablasno pustim gradovima u kasnu jesen i zimi, o kućama prodanim strancima koje u tom razdoblju zjape prazne. Grad bez ljudi gubi obilježja grada – najvišeg dometa civilizacijskog življenja – i identitet po kojem je prepoznatljiv.

To se događa u Dubrovniku i mnogim našim obalnim gradovima i mjestima i zato su nam potrebne hitne studije za sva naša turistička odredišta kojima bi se upozoravalo na ugroženost kulturne i povijesne baštine

Trogira, Splita, Zadra, Šibenika, Rovinja, Poreča i drugih gradova. Poslušajmo pažljivo i glasne vapaje prof. dr. Ive Babića, jednog od vodećih hrvatskih intelektualaca, povjesničara umjetnosti i domoljuba, koji se pribojava da bi Dalmacija mogla postati – “prodana nevjesta” .

Glavna opasnost ipak nam ne prijeti od najezde inozemnih turista, nego od nas samih. Od pohlepnih grabežljivaca kao što su vlasnici tzv. Beach bara u Vodicama, koji postavljanje ručnika za plažu naplaćuju 4 eura, ležaljku 10 eura, a baldahin 43 eura! Vlasnici privatnog posjeda i koncesionari pomorskog dobra bahato tvrde da mogu naplaćivati i zrak ako im se prohtije. Ti bestidnici očito se savršeno uklapaju u tezu profesora Babića o “prodanoj nevjesti”.

Našim bi turističkim djelatnicima netko trebao prevesti simbolično i stvarno značenje poruka s ulica Barcelone, kojima prosvjednici poručuju turistima “da se vrate kući i da grad nije na prodaju”.