Emocije su utihnule, trijumfalizam je postupno splasnuo. Još jedan veliki sportski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, brončana medalja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru, seli se u sportsku povijest, pridružujući se uspjesima Janice i Ivice Kostelića, Gorana Ivaniševića, Blanke Vlašić, Sandre Perković, vaterpolista, braće Sinković i mnogih drugih velikana u različitim sportskim disciplinama kojima su sebi i svojoj zemlji priskrbili svjetsku slavu. Prava je istina sadržana u mnogo puta ponovljenoj frazi: mala zemlja za velike sportske uspjehe.

Odmaknemo li se na trenutak od spektakularnog i emocionalnog dočeka nogometaša nakon osvojene brončane medalje u Kataru, u kojem smo iza sebe ostavili nogometne velesile kao što su Brazil, Njemačka, Belgija, Portugal, Španjolska i mnoge druge favorizirane reprezentacije, preostaje nam analizirati poruke i pouke koji su, osim rezultatske senzacije – svjesno ili nesvjesno – uputili svojim sunarodnjacima. Bez pretencioznih izjava i najava, suzdržanom skromnošću i neskrivenom voljom, igrači su svojim umijećem na travnjaku pokazali tko su i što su, ali i sve ono što je u izbornikovoj pripremi prethodilo tom nevjerojatnom uspjehu.

Legende u stožeru

Izbornik Zlatko Dalić odabrao je u svoj stručni stožer iskusne legende hrvatskog nogometa koji su iskusili blagodati sportskog trijumfa, a u svlačionici je izgradio duh zajedništva i povjerenja, sasvim nepoznata u hrvatskom društvenom, a osobito političkom životu. Od igrača raznovrsna profila, različite dobi i neminovne sportske kompeticije stvorio je homogenu obitelj, što se pretvorilo u slogan hrvatske nogometne reprezentacije, ispisan i na autobusu kojim su pristizali na svečani doček na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, a potom i u gradovima iz kojih potječu pojedini igrači. Iako riječ „Obitelj“ zvuči pomalo tradicionalno, možda i arhaično jer sve rjeđe simbolizira homogenost, kompaktnost i neskrivenu emocionalnost, Dalić se u svojoj izborničkoj filozofiji vratio toj tradicionalnoj vrijednosti i na njoj gradio kolektivni zanos i naposljetku ostvario vrhunski rezultat.

Tu je njegovu filozofiju, jednostavnu i zdravorazumsku, prihvatilo stotine tisuća ljudi koji su u Zagrebu i drugim gradovima dočekali njega i reprezentativce, odajući im priznanje ne samo za vrhunski rezultat, nego i za vrijednosti koje zastupaju. A među tom publikom bilo je mnogo, ako ne i najviše mladih ljudi, pred kojima je zadaća gradnje budućeg hrvatskog društva. I zato doček nogometaša nije bio samo odavanje priznanja vrhunski sportašima, nego i svojevrsni nacionalni referendum o tome kakvu Hrvatsku želimo, nedvojbeno uvelike različitu od ove u kojoj živimo i kakvoj svakodnevno svjedočimo.

Zaboravljene kvalitete

Što su naši nogometaši, predvođeni stručnim stožerom, pokazali u Kataru? Najprije domoljublje, osjećaj koji se mnogi pribojavaju izreći da ne bi zvučao kičasto i neuvjerljivo i da se ne poistovjeti s onima koji jednu ruku drže na srcu, a drugu na novčaniku. Pokazali su zajedništvo u državi u kojoj se premijer i predsjednik doimaju kao nepomirljivi neprijatelji, saborski zastupnici kao navijačke skupine u svakom trenutku spremne da se pomlate u saborskim klupama, a predstavnici mnogih institucija kao likovi iz serije „Gruntovčani“. Državi u kojoj mnogi marljivo rade, a manjina još marljivije i beskrupuloznije krade zajedničko dobro. Državi u kojoj su na važnim položajima kadrovski balvani koji se nikad ne bi dokopali Dalićeve klupe za rezerve, a kamoli zaigrali u prvoj postavi. Državi koja razočarava većinu svog tihog i neshvatljivo trpećeg stanovništva koje politiku smatra najvećim ekološkim problemom zemlje, slabašno se odupirući njezinu zagađenju uvučenom u sve pore društva.

Hrvatska nogometna reprezentacija, predvođena genijalnim Lukom Modrićem, pokazala je na terenu u Kataru kako se izgara u svom poslu, kako se brani čast domovine za koju se prolijeva i zadnja kap znoja i kako se pred svijetom predstavlja u najboljem svjetlu nogometne velesile. I na dočeku u Zagrebu, osim razumljiva veselja, pokazali su skromnost pa čak i mudrost kojom je Bruno Petković istaknuo potrebu sjedinjenja kontinentalne i mediteranske Hrvatske.

Voditeljsko kreveljenje

Nažalost, Zagreb je doček pokvario kreveljenjem, neduhovitim opaskama i baljezganjem dvoje nekompetentnih voditelja koji su se među brončanima prikazali kao osvajači zlatne medalje za glupost i neukus. Kreveljenje i neinventivnost Ive Šulentić i Luke Bulića, nasreću, nadglasala je masovnost izvrsno raspoložene publike na središnjem gradskom trgu, koja je svojim reagiranjem zasjenila sve trivijalnosti voditelja nedostojnih seoske zabave.

Dio reprezentacije regrutiran iz HNL-a i reprezentativci iz velikih europskih klubova, koji su valorizaciju svog talenta potražili u sredinama u kojima se prepoznaje nadarenost i marljivost, ujedinili su snage za svoju domovinu i razveselili stotine tisuća ljudi u Hrvatskoj. Nogometni talent, marljivost, domoljublje i zajedništvo kao primjer domovini koja – pucajući po svim šavovima – živi na zavisti, podmetanju, lopovluku i nezadovoljstvu građana koji znaju da bi se moglo i trebalo živjeti bolje. Hrvatska politika trebala bi poći u osnovnu školu nogometa kakvu na općem društvenom i nacionalnom planu zagovaraju i predstavljaju Zlatko Dalić i njegovi momci.

Da ste na svečanom dočeku nogometaša anketirali bilo kojeg poštovatelja i obožavatelja hrvatske nogometne reprezentacije i pitali ga jesu li mu draži Modrić, Perišić, Gvardiol, Dalić ili ekipe s Markova trga i Pantovčaka zajedno, dobili biste jasan odgovor kakvu Hrvatsku trebamo i želimo. Doček je bio najvažniji referendum u novijoj povijesti Hrvatske, na kojem je bilo nepotrebno postaviti takvo samorazumljivo i stoga suvišno pitanje. Kad politika završi osnovnu školu hrvatske nogometne reprezentacije, ima šanse da iz Druge lige prijeđe u Prvu ligu HNL-a, a potom zaigra i neku ozbiljniju europsku utakmicu.