Rodoljublje ili domoljublje – što ne mora biti istoznačnica – unosan je tržišni pojam, ovisan o ponudi i potražnji. Najveća je ponuda rodoljublja u doba parlamentarnih, lokalnih i predsjedničkih izbora, a najveća potražnja u vrijeme poskupljenja potrošačkih dobara i egzistencijalnih tegoba siromašnog dijela stanovništva.

Rodoljublje se u nas najčešće manifestira tako da se ljubav prema rodu dokazuje pružanjem različitih pogodnosti bližoj ili široj rodbini, što najviše ovisi o društvenom položaju i stranačkom statusu darivatelja. Pučki se to naziva „Svoj svome“ i objašnjava narodnom uzrečicom: „A tko će kome ako ne svoj svome?“

Na javnoj sceni – ustima punim Hrvatske – rodoljublje se predstavlja patetičnim emocijama prema domovini koje se nitko ne usuđuje osporavati. To što je član obitelji ili bliže rodbine uz pomoć tih plemenitih osjećaja dobio na dar položaj koji ne zaslužuje ni stručnim ni moralnim kvalitetama, usputna je pojava, u slengu nazvana „poguranac“. To nikoga posebno ne čudi, a još manje uzrujava.

Domoljublje bi, u izvornom smislu, trebalo biti nešto posve drugo. Pod uvjetom da izvorni smisao nije obezvrijeđen do karikaturalnosti.

Istinski heroji Domovinskog rata, kao što su bili Blago Zadro, Igor Tomljanović Gavran, Rudolf Perešin i mnogi drugi branitelji, borili su se za svoje ideale i poginuli braneći svoje domove i domovinu od srpske agresije. General Ante Gotovina, heroj završnog oslobađanja zemlje, otrpio je golgotu Haaškog suda. Anton Tus, Petar Stipetić, Martin Špegelj, Janko Bobetko i mnogi pripadnici bivše vojske znali su u pravom trenutku odabrati pravu stranu i suprotstaviti se nadirućem zlu. Siniša Glavašević, Gordan Lederer i mnogi časni i hrabri novinari ugradili su svoje živote u budućnost ove zemlje.

Današnja Hrvatska – posvađana, podijeljena i u mnogočemu kaotična – nije država kakvoj su se nadali oni koji su je stvarali po cijenu vlastita života. Hrvatska je premrežena lažnim rodoljubima, ali i petokolonašima koji podrivaju temelje države stečene golemom žrtvom. Nekim bi ljudima, i danas aktivnim na političkoj sceni, trebalo lijepiti flastere na usta pri spomenu riječi Hrvatska.

Politika nam je ukrala državu kakvu smo sanjali i trebali ostvariti. U nju su se početkom 90-ih godina vraćali domoljubi koji su u bivšoj državi robijali za svoje rodoljubne ideale, a nakon povratka u Hrvatsku stavili joj se na raspolaganje. Iseljenici s višegodišnjim iskustvom života u demokratskim zemljama željeli su da i njihova sanjana domovina ostvari ideale za koje su se u izgnanstvu borili cijeli život. Gorko su se razočarali.

U sjećanjima mlađih naraštaja i galopirajućoj kulturi zaborava blijede imena domoljuba kao što su bili Tihomil Rađa (1928. – 2002.), glavni ekonomist švicarske Federacije proizvođača satova, publicist i ugledni član Hrvatske seljačke stranke; Jakša Kušan (1931. – 2019.), novinar, publicist i pokretač časopisa Nova Hrvatska; Branko Salaj (1932. – 2022.), ekonomist, politolog, publicist i pravnik; Neven Šimac (1943.), jedan od osnivača Matice hrvatske u Parizu; dr. Boris Maruna (1940. – 2007.), pjesnik i publicist novinar; Vladimir Pavlinić (1929. – 2022.), publicist i novinar; Gojko Borić (1932.), publicist i prevoditelj; Marc Gjidara (1939.), francuski pravnik hrvatskog podrijetla, i mnoštvo hrvatskih intelektualaca sa znanjem i iskustvom života u demokratskim zemljama.

Što je od tog ljudskog kapitala Hrvatska iskoristila za stvaranje moderne europske države koja će se zalagati za razvoj demokracije, poticanje ljudskih sloboda, nacionalnu, političku i vjersku toleranciju, u skladu s najvišim europskim standardima, ali i za ekonomski prosperitet toliko potreban za oporavak zemlje razorene ratom? Malo i ništa. Predsjedniku Tuđmanu bili su važniji ljudi koji su – kao čuvar državnog pečata – ljudski mozak procjenjivali na dvije njemačke marke i uvrstili se u antologiju najvećih gluposti ikad izrečenih u hrvatskom javnom prostoru.

Najpreciznije objašnjenje izrekao je jedan od naših najuglednijih emigranata i veliki domoljub Tihomil Rađa, koji se cijeloga života zalagao za samostalnu i slobodnu Hrvatsku: „Niti su ljudi pristigli iz dijaspore bili zadovoljni Hrvatskom i Hrvatima u domovini niti ovi njima, jer su i jedni i drugi od Hrvatske – ali i od samih sebe – očekivali više.“

Tihomil Rađa, visoko cijenjen u Švicarskoj kamo je pobjegao nakon robijanja u bivšem režimu, nije se borio za visoke položaje u novoj hrvatskoj vlasti, nego za izgradnju institucija koje će razvijati demokraciju i primjenjivati gospodarske stečevine zapadnih zemalja. Kao pobornik političkih načela Stjepana Radića, uvjeren u mogućnost revitalizacije HSS-a, ubrzo se uvjerio u odbojnost Hrvata prema emigrantima, što je bilo protivno proklamiranim načelima, ali je pogodovalo političkim manipulatorima, najžilavijoj ljudskoj vrsti preživjeloj do današnjih dana.

Emigrantski velikani, istinski domoljubi koji su mogli mnogo pridonijeti demokratizaciji zemlje i oporavku gospodarstva, marginalizirani su iz političkog života kojim su zagospodarili preodjeveni predstavnici bivšeg režima, od kojih su mnogi aktivni i danas. I mlađim naraštajima priječe da politički i gospodarski europeiziraju Hrvatsku.

Tuđmanov projekt sjedinjenja domovinske i iseljene Hrvatske potpuno je propao. Domovinska Hrvatska proživljava demografsku katastrofu, a gotovo tri milijuna iseljenih Hrvata živi u zemljama koje su ih udomile bolje nego vlastita domovina. Znamo kako su završile ideje o dvjestotinjak obitelji koje su trebale predvoditi hrvatsko gospodarstvo i kako je završila pretvorba društvenog vlasništva. Na najveću pljačku u povijesti Hrvatske prirodno su se nadovezali korupcija i rastući kriminal.

Većina tih operacija vođena je pod geslom „borbe za Hrvatsku“ i uzvišenog rodoljublja. Isti se model ponavlja uoči svakih izbora – lokalnih, parlamentarnih i predsjedničkih – a politika je usredotočena na to kako građanima ukrasti što više od njihove države.

Kao biračko tijelo trebali bismo biti posebno oprezni prema onima kojima su usta puna Hrvatske. Samo što ne plaču kad izgovaraju „Sveto ime Domovina“. Pred biračima je teška zadaća: da prepoznaju što je rodoljublje, što je domoljublje, a što koristoljublje. Svi će kandidati govoriti isto, ali najvažnije je prepoznati što je od tog istog – istina.