Hotel Esplanade u Zagrebu, nedavno nagrađen još jednim visokim međunarodnim priznanjem, rijedak je primjer skladnog braka tradicije i suvremenosti. Nepoštivanje tradicije odnosno ignoriranje vrijednog naslijeđa na mnogim područjima života, glavni je razlog potonuća u prosječnost ili nazadovanja

Mijenjale su se države i režimi, vlasnici i upravljačke strukture, ali zagrebački hotel Esplanade – spomenik kulture, hotelijerstva i ugostiteljstva – gotovo cijelo stoljeće zadržao je status jedne od najimpresivnijih gradskih veduta. Od 1925., kad je izgrađen na južnom obodu kulturno-povijesne jezgre Donjega grada, zapadno od željezničkog kolodvora, pa sve do danas ponos je Zagreba i jedna od njegovih prepoznatljivosti u svijetu.

Nedavno je u Barceloni dobio nagradu European Hotel Awards 2023. koju dodjeljuje časopis References Hôteliers Restaurateurs, još jedno u nizu priznanja za izvrsnost. Restoran Zinfandel’s proglašen je europskim hotelskim restoranom godine, a chefica Ana Grgić Tomić dobila je posebno priznanje Etoile Blanche, koje dodjeljuje Svjetska gastronomska organizacija (Organisation Mondiale de la Gastronomie). 

Hotel Esplanade proglašen je na dodjeli nagrade European Hotel Awards 2019. u Ženevi Povijesnim hotelom godine (Historic Hotel of The Year). Visoka priznanja pokazuju na čemu se temelji karizmatičnost hotela Esplanade: na poštovanju tradicije i kontinuitetu perfekcije koju ne remete ni promjena okolnosti u kojima hotel posluje ni prirodna smjena mnogih naraštaja zaposlenika.

Primjer stogodišnje uspješnosti, u nas vrlo rijetke, potiče na razmišljanje zašto ona izostaje na mnogim drugim područjima, od kulture, sporta i graditeljstva do društvenog i političkog života. Najkraći je odgovor: zbog nepoštivanja tradicije kao temelja budućnosti, ignoriranja potrebe da se iz prethodnih razdoblja baštini ono najbolje i iskustveno provjereno te pogrešnog uvjerenja kako društveni i gospodarski napredak počinju s novim naraštajem koji evoluciju zamjenjuje revolucijom. U hotelu Esplanade nove generacije zaposlenika nikad nisu upale u tu zamku, a svoje su usavršavanje temeljili na postignućima prethodnih generacija. Svjesni da povijest ne počinje njihovim preuzimanjem neke od dužnosti u hotelu, najprije su upoznali hotelsku prošlost, inspiraciju i obvezu za svaki novi naraštaj.

Međunarodni natječaj

Za izgradnju hotela Esplanade raspisan je međunarodni natječaj na kojem se natjecao i slavni češko-austrijski arhitekt Adolf Loos, a pobijedio je njemački arhitekt Otto Rehnig. Njegov projekt doradio je arhitekt Dionis Sunko, rođen u Sisku 1879., a diplomirao 1902. na Visokoj tehničkoj školi u Karlsruheu. Od 1909. djelovao je u Zagrebu.

Hotel je građen od 1923. do 1925. godine, a dovršen za 26 mjeseci, prema najvišim graditeljskim standardima onog doba, s iznimno rafiniranim artdecoovskim interijerom. Monumentalnošću i luksuznom unutarnjom opremljenošću mogao se mjeriti s prestižnim hotelima u srednjoj Europi, a ponajviše je bio namijenjen smještaju putnika glasovitog Orient Expressa.

Zagreb je u to doba imao oko 200.000 stanovnika. Poljana nedaleko od kolodvora, po kojoj je hotel dobio ime, zimi je bila pretvorena u klizalište. Otvoren je u godini kad se proslavljala tisućgodišnjica hrvatskog kraljevstva. Milivoj Crnadak, glavni ravnatelj Prve hrvatske štedionice, obratio se uzvanicima na otvorenju hotela rodoljubnom retorikom posvećenom svojem gradu. U to doba ljudi se nisu ustručavali javno reći da vole svoj grad i teže njegovu boljitku.

Posjetitelji Zagreba mogli su odsjesti u najelegantnijem hotelu u ovom dijelu Europe, pokazatelju ubrzana razvoja grada koji će 90-ak godina poslije postati jedna od europskih metropola.

Simbol građanske kulture

U gotovo stotinu godina postojanja u hotelu su se izmijenili mnogi naraštaji zaposlenika, doživio je mnoge interijerske, eksterijerske i organizacijske promjene. Prigrlio je domete digitalne ere i druge izazove modernog doba, ali uvijek je ostao dosljedan i postojan u očuvanju bogatog tradicijskog naslijeđa. Najvrjednija iskustava prenošena su s jednog naraštaja na drugi.

Malo je primjera u kojima tradicija i suvremenost žive u tako skladnom braku kao u hotelu Esplanade. U njemu se s podjednakom pažnjom i uljudnošću dočekuju okrunjene glave, svjetski uglednici, filmske, glazbene i sportske zvijezde, ali i građani Zagreba, česti posjetitelji hotela koji je simbol građanske kulture na ovim prostorima. Od 1925. do danas u Zagrebu nije izgrađen interijer ljepši od Smaragdne dvorane. Hotel je od samog početka bio neformalna kulinarska akademija iz koje potječu neka od najvažnijih ugostiteljskih imena u Zagrebu. Restoran Zinfandel’s, koji Zagrepčani doživljavaju kao ekskluzivni gradski restoran, nudi sezonske gastronomske inovacije iz kuhinje kojom danas – oslanjajući se i na visoke domete svojih prethodnika – suvereno vlada višestruko nagrađivana chefica Ana Grgić Tomić.

Teško prenosivo iskustvo

Iskustvo hotela Esplanade u našim uvjetima teško se prenosi na druga područja. Ako se najbolji hotel u Zagrebu izgradio za malo više od dvije godine, jednako kao i 1913. zgrada Državnog arhiva, bivše Sveučilišne knjižnice i najljepše secesije u ovom dijelu Europe, a Hrvatsko narodno kazalište, otvoreno 1895., za manje od dvije godine, onda je obeshrabrujuće podsjetiti koliko su se dugo gradili Muzej suvremene umjetnosti, Muzička akademija ili sljemenska žičara.

Nekadašnji legendarni gradonačelnici Zagreba, primjerice, Adolf Mošinsky (1892. – 1904.), Vjekoslav Heinzel (1920. – 1928.), Većeslav Holjevac (1952. – 1963.) i Pero Pirker (1963. – 1967.) bili su velikani svoga doba. Dvadesetogodišnja vladavina Milana Bandića (2000. – 2021.) bila je golem otklon od tradicijskih vrijednosti kojima su obilježene epohe njegovih prethodnika.

Tradicijski diskontinuitet vidljiv je na mnogim područjima života. Zanemarujući naslijeđenu baštinu, tonemo u prosječnost ili nazadujemo. Je li, primjerice, Peđa Grbin, saborska ambrozija koja izaziva alergiju kod većine ljudi koji ga slušaju, ikad analizirao komunikacijsku kulturu i politički dignitet pokojnog Ivice Račana, utemeljitelja hrvatske socijaldemokracije? Očito nije.

Mnogi elementi zdravstvenog i prosvjetnog sustava bivšeg režima danas bi nam dobro došli, bez da se to smatra povratkom u socijalizam. Tradicija dobrog ne zaslužuje da bude eutanazirana, nego prilagođena novim okolnostima. Dovoljno je svratiti u hotel Esplanade i u to se uživo uvjeriti.