Ustavni sud proglasio se nenadležnim za odlučivanje o trogodišnjoj Vladinoj okupaciji Trga sv. Marka, građanima i turistima najomiljenijeg gornjogradskog prostora. Tako Vlada i dalje može nesmetano provoditi samovolju kakva dolikuje izvršnoj vlasti jer ona jednostavno može baš sve. Oteti građanima njihov povijesni trg i proglasiti ga štićenim prostorom, zabraniti prilaz javnom dobru i kulturno-povijesnoj baštini, drsko ignorirati zahtjeve da se trg vrati izvornoj namjeni, podsmjehivati se pokušajima da se baština otme iz ralja politike.

Odluka Ustavnog suda nimalo ne začuđuje: suci stoluju na istom trgu kao i Vlada pa im je u interesu njegovati dobrosusjedske odnose, ne dopuštajući da itko remeti gornjogradsku nedodirljivost izvršne i sudske vlasti. Nenadležni sudački velikani uvjereni su da su Ustavom zajamčena prava građana samo pučko cendranje. Ne mogu građani ni na sve dijelove Brijuna, primjerice na Vangu, ni u rezidencije bivših socijalističkih moćnika – danas njihovih nasljednika – pa što su onda zapeli baš za Trg sv. Marka?

Tri godine nakon oružanog incidenta 22-godišnjeg Danijela Bezaka koji je pucao na policajca, a potom presudio samome sebi, sigurnosni stručnjaci još smatraju da Vladinim dužnosnicima prijeti terorizam pa stoga cijeli prostor štite metalnim ogradama i jakim policijskim snagama. Stupanj ugroze ozbiljno se shvaća, a mirnim građanima i turistima zabranjuje pristup povijesnom trgu. Pokazuje se da je braniteljima bilo lakše osvojiti Kninsku tvrđavu nego građanima prići Trgu sv. Marka na kojem se udomilo ono najbolje od Hrvatske: velikani neupitna imuniteta i upitna digniteta.

Povijesni trg pretvoren je u parkiralište službenih automobila Vladinih dužnosnika. Vozači luksuznih Audija, Mercedesa, BMW-a – financiranih iz prebogatog državnog proračuna – u najuže grlo grada dovoze dužnosnike do ulaznih vrata u Banske dvore, kako bi bili što manje izvrgnuti terorističkim napadima. Ne bi li bilo bolje da ih dovoze u manje paradnim Škodama ili Daciama, mnogo primjerenijim za zemlju s gotovo najnižim plaćama u Europskoj uniji?

Zašto je Vladi RH toliko stalo do stolovanja u Banskim dvorima? Zaslužuje li ijedan premijer poistovjećivanje s ulogom koju je imao ban grof Ignác Gyulay koji je od grofa Ferdinanda Kulmera kupio palaču na Markovu trgu, useljenu 1809. i poslije nazvanu Banskim dvorima? Ili pak s grofom Josipom Jelačićem, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom koji je također stolovao u Banskim dvorima?

I povjesničarima umjetnosti i konzervatorima odavno je jasno da bi palaču trebalo darovati hrvatskoj kulturi. Banski dvori i barokna palača u kojima je sjedište Vlade mogli bi biti jedna od uglednih kulturnih ustanova na najstarijem gornjogradskom trgu, obilježenom srednjovjekovnom crkvom sv. Marka, jednim od najdojmljivijih simbola Zagreba.

Mnoge sjednice Vlada RH održala je u također nasilno uzurpiranom Kongresnom centru u sklopu Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Kongresni centar pokazao se pogodnim za Vladina zasjedanja pa su se mnogi Zagrepčani ponadali kako bi se krovna institucija države iz Banskih dvora mogla preseliti na primjereniju lokaciju. Barem kao prvi korak, do završnog preseljenja na Savu gdje joj je mjesto, a za što odavno postoje razrađeni projekti. Zagrepčani i strani posjetitelji mogli bi opet uživati u Markovu trgu, narušenom metalnim ogradama kojima se Banski dvori brane od terorista.

Još nismo dočekali Vladu koja bi taj povijesni prostor – za potrebe suvremenog političkog djelovanja posve neprikladan – velikodušno prepustila onima kojima bi, logikom zdravog razuma, trebao pripadati. Rasprave o preseljenju Vlade na novu lokaciju traju desetljećima, a upozorenja arhitekata, povjesničara umjetnosti i običnih građana da joj nije mjesto na Markovu trgu drsko se ignoriraju. Političarskom okupacijom Markova trga uništena je sceničnost trga koji je sredinom 17. stoljeća, preseljenjem sajamsko-trgovačke djelatnosti na donjogradsku Harmicu, postao mjesto kulturnih, političkih i religijskih događanja.

Revitalizacija zagrebačkog Gornjeg grada vječita je tema. Urbanisti, arhitekti i restauratori predstavljaju planove o oživljavanju gornjogradske jezgre, a političari – osobito u predizborno doba – obećavaju da će ih uskoro provesti u djelo. Protivno tome, najvrjednija kulturno-povijesna baština metropole, umrtvljena u sterilnosti i beživotnosti, eutanazirana je politikom.

Nije teško zamisliti Banske dvore kao kulturnu instituciju upotpunjenu kavanom i drugim djelatnostima radi privlačenja Zagrepčana i turista. Galerije, muzeji, ugostiteljski objekti i mnoštvo posjetitelja vratili bi život i dostojanstvo Gornjem gradu, kao sredinom 80-ih godina, kad je restoran Stara vura u Opatičkoj ulici proživljavao „zlatna vremena“, a svakovečernja se rijeka posjetitelja spajala s posjetiteljima susjedne kavane Palajnovka, otvorene 1841. godine.

Iako je Markov trg popločan kaldrmom, ostacima kamena izvorno namijenjena postavljanju uz tramvajsku prugu, trebalo bi ga – kao i cijeli Gornji grad – pretvoriti u pješačku zonu i prepustiti pješacima. Rijetki primjeri, kao što je uređenje arheološko-povijesnog Parka Grič i Parka Bele IV. (poznatijeg kao Vranyczanyjeva poljana) s prekrasnim kipom „Dječak“ Tomislava Ostoje pokazuju kreativni potencijal nadarenih pojedinaca i zaljubljenika u Zagreb.

Može li politika svoje mjesto na Markovu trgu ustupiti kulturi i pokazati se velikodušnom prema građanima u čijoj bi službi trebala biti? Političkoj eliti mjesto je uza Savu, u zgradama koje bi pod istim krovom sjedinile Vladu i ministarstva te tako državnom proračunu priskrbile znatnu uštedu. Preseljenje na takvu lokaciju ne bi trebalo tumačiti metaforom „neka ih voda nosi“.

Revitalizacija Gornjega grada, u sklopu obnove Zagreba od oštećenja izazvanih potresom, moguća je uz malo političke volje i dugoročno isplative investicije premještanja političke elite iz povijesnog prostora. Ako se političari, kao i oni koji se zdušno brinu o njihovoj sigurnosti, ne smatraju zaštićenim spomenicima kulture.

Za takve nam inicijative nije potrebna nadležnost Ustavnog suda, nego malo zdravog razuma i poštovanje volje građana.