Hrvatska je zavrijedila kolektivni odmor od politike. Nakon polugodišnjeg zlostavljanja nacije svojom agresivnom nametljivošću u javnom prostoru, od medija do „terenskog ukazivanja“, često na mjestima na kojima nisu ni potrebni ni poželjni, političari će otići na „zasluženi odmor“. Najprije saborski zastupnici, potpuno shrvani težinom posla u Hrvatskom saboru u kojem su – osim časnih iznimaka – malo statirali, malo prostačili, malo nesuvislo blebetali i pritom se bestidno umiljavali televizijskim kamerama. Pod krinkom zalaganja za parlamentarnu demokraciju u kojoj imaju sudbonosnu ulogu.

Odmarat će se, napokon, i izmoždena javnost prezasićena „likovima i djelima“ političara, prisiljena da ih svakodnevno sluša i gleda, katkad češće od članova vlastite obitelji i bliskih ljudi. Politika uvučena u svaku poru hrvatskog društva nametnula se kao dominantna disciplina koja upravlja našim životima onako kako joj se prohtije ili kako tko od političkih moćnika odluči. Ili pak koliko joj sami dopustimo. U nas politika ne služi narodu, nego njime vlada – bahato, bezobrazno i nadasve nestručno. I nikom ništa, ni ozbiljnijeg prosvjeda ni ikakvog otpora.

U uzorno uređenim demokratskim zemljama javnost jedva zna tko su čelni ljudi zemlje, ne sluša bajke o njihovim nemjerljivima zaslugama za boljitak države i nacije, a pošteđena je i verbalnih ratova koje naši političari vode kao dio uobičajena političkog folklora. Sve je to beskrajno naporno, obeshrabrujuće, ponižavajuće, moralno i intelektualno uvredljivo, a za naciju krajnje iscrpljujuće i pogubno.

Detoksikacija stanovništva

Hrvatski političari svijet oko sebe gledaju jednim očima, s visina koje im ni po čemu ne pripadaju, a većina stanovništva koprca se u svojim svakidašnjim problemima ili planira samostalni izlazak iz kaljuže u kojoj su zaglavljeni ne svojom krivnjom. Odlazak na odmor, isključenje iz života premreženog politikom, zapravo je proces – nažalost prekratak – detoksikacije stanovništva zatrovanog ispraznošću, lažnim informacijama ili poluinformacijama, a najčešće šokantnim otkrivanjem korupcijskih afera.

Misle li, primjerice, premijer i predsjednik države da itko više u ovoj zemlji želi slušati njihova prekobrdska prepucavanja čije su kolateralne i nevine žrtve građani ove zemlje? Misle li premijerovi ministri, od kojih su većina politički patuljčići koji po svoje mišljenje trče u centralu, da ih itko sluša, da im itko vjeruje i da ih itko poštuje? Oni svoju karikaturalnost svakodnevno demonstriraju u javnosti koja od njih više ne očekuje nijednu pametnu misao ili kreativnu ideju, a pogotovo ne osobni stav o resorskim pitanjima za koja su zaduženi kao čelnici megaministarstava financiranih iz državnog proračuna.

Ključno je pitanje zašto premijeru trebaju takvi ministri, s kojima bi se većina pristojnih i poštenih građana stidjela popiti kavu, a od kojih je više od pola uhvaćeno „s prstima u pekmezu“? Samo zato što svojom stručnom inferiornošću jamče bespogovornu poslušnost vrhovnom autoritetu? Najvažnija bi za svakog čovjeka na važnoj funkciji trebala biti želja da se okruži ljudima pametnijim i stručnijim od sebe koji misle svojom, a ne njegovom glavom.

Iz strukture poslušnika ipak valja izdvojiti nekolicinu koja se narodu obraća razumljivim, prostodušnim i pristojnim jezikom, primjerice, Oleg Butković i Branko Bačić, s kojim su započeli dugo odgađana obnova područja pogođenih potresom i korištenje europskog novca za saniranje posljedica elementarne katastrofe. Sjetimo se, uostalom, kako je to bilo prije njega. Većina ostalih ministarčića žrtvovala je osobno dostojanstvo za položaj kojem nisu ni stručno ni moralno dorasli. Ali su jako, jako poslušni klimoglavci.

Neuređena država

Za ovako neuređenu državu, koja dijelu zaposlenih ne omogućuje ni puko preživljavanje ni elementarno dostojanstvo, što pokazuje i potpuno obespravljena kategorija medicinskih sestara i sudskih službenika – pretežno službenica, što je dodatak na državnu bestidnost – golemu odgovornost snosi i šarlatanska oporba u kojoj se na prste jedne ruke mogu nabrojiti ljudi dostojni poštovanja. Vladajući bi posve sigurno bili manje bahati kad bi im bila sučeljena oporba jasnih i ujedinjenih stavova, kao snažan korektiv invazivnom bezobrazluku ministara skrivenih pod kišobranom premijera. Pogledamo li likove poput Beljaka, Grbina i sličnih montipajtonovaca, ali i jake ženske snage koje „kokodakanjem“ narušavaju i dostojanstvo i ženstvenost svog roda, jasno nam je da uz takvu oporbu vladajući mogu vladati do umirovljenja.

Preselimo li se s državne razine na lokalnu i pogledamo li svoje gradove, kao da gledamo državu u zrcalu, kojem se upućuje uvijek isto pitanje: „Reci mi, tko je najljepši?!“ Zagreb će završetak godišnjih odmora dočekati s tisućama djece neupisane u vrtiće, uobičajenim prometnim kaosom, neriješenim pitanjem odlagališta otpada na Jakuševcu, trošnim vodovodnim i toplovodnim cijevima i mnogim drugim infrastrukturnim problemima, u izbornim programima navedenima kao prioriteti nove vlasti. Možda će se ipak najviše govoriti o obnovi Paromlina i njegovu pretvaranju u Gradsku knjižnicu i multimedijalni centar, u što bi trebalo bili utrošeno 80-ak milijuna eura, što gradskog što europskog novca. Jer to je jedan od prioriteta potresom devastiranog Zagreba!

Moramo biti svjesni, uvjeravaju nas gradske vlasti, da se Zagreb, jednako kao i Split, najviše bavi čišćenjem nereda prijašnje vlasti, bez jasnijih razvojnih ideja koje bi znatnije unaprijedile život dvaju najvećih hrvatskih gradova. Još nije posve jasno želi li se Split u turističkom smislu razvijati kao party-destinacija ili grad-spomenik vrijedan divljenja i poštovanja više kategorije turista.

Ipak, zasad je najvažnije da se stanovništvo odlaskom na odmor barem privremeno odmori od politike, koja će ujesen, nedvojbeno, opet zagospodariti svim sastavnicama života i poticati nove frustracije stanovništva opterećenog svakidašnjim tegobama, politici i političarima stranim i nepoznatim. Kratkotrajna ljetna detoksikacija odmakom od politike dobro će doći, ali neće riješiti problem države u kojoj je vladanje narodom mnogo važnije od služenja narodu.