Nedavno obilježavanje 150. obljetnice otvaranja gradskog parka Zrinjevac – začetka stvaranja Zelene potkove, parkovnog okvira kojim je definirano povijesno središte Zagreba – prilika je da se prisjetimo nastajanja Donjeg grada, koji s Gornjim gradom i Kaptolom tvori identitet hrvatske metropole, ali i da upozorimo na to što je od tog identiteta ostalo.

Cjelovito uređenje perivoja, 1866. preimenovanog u Trg Nikole Šubića Zrinskog, za javnost otvorenog u ljeto 1873., označilo je početak izgradnje donjogradske jezgre, s vrhunskim arhitektonskim ostvarenjima onog doba.

Prethodno je Rupert Melkus, prvi moderni zagrebački urbanist, 1870. razdijelio trg na četiri polja i obrubio ih alejama platana koje su do danas ostale prepoznatljivo obilježje Zrinjevca. U središtu je zamislio prostranu rondelu, a njegov je tlocrtni predložak bio uzor za uređenje ostalih trgova. Projekt perivojnog partera povjeren je 1872. vrtnom umjetniku dr. Rudolphu Siebecku, upravitelju svih bečkih javnih parkova.

Zrinjevac je ishodišno mjesto „estetičkog okvira modernog i mladog Zagreba“, kako ga je na prijelazu 19. u 20. stoljeće nazvao Milan Lenuci, najveći urbanist u povijesti Zagreba, po kojem je nazvana donjogradska cjelina trgova i parkova. Nakon otvorenja Zrinjevac je postao omiljeno šetalište Zagrepčana, mjesto društvenog okupljanja i kulturnih zbivanja.

Zelena potkova (ili Lenucijeva potkova, kako je Zagrepčani češće nazivaju, odajući tako počast vizionaru rođenom u Karlovcu), obuhvaća osam trgova i parkova i najvažnije je urbanističko i arhitektonsko ostvarenje u dugoj povijesti Zagreba. Danas, nažalost, zapušteno, neodržavano, nekretninski obezvrijeđeno, devastirano uličnim vandalizmom tzv. grafitera, gotovo dokrajčeno potresom 2020. I ono najtragičnije: spomenička jezgra Zagreba mjesto je masovnog iseljavanja gradskog stanovništva, promicatelja građanskih vrijednosti i građanskih navika življenja. Prema pouzdanim podacima iz Donjeg grada u posljednje dvije godine iselilo se oko 20.000 ljudi, mahom onih koji ne mogu financirati obnovu privatnih kuća oštećenih u potresu i opasnih za stanovanje. „Napustili su vjekovna ognjišta“, rekli bi u ruralnim krajevima.

Desetljeća nebrige

Posljedice potresa bolna su završnica dugotrajne nebrige i zapuštanja kuća u kojima je većina stanara boravila zaštićena stanarskim pravom, socijalističkim surogatom vlasništva koje omogućuje uživanje u posjedu, ali ne obvezuje na brigu o zajedničkom dobru. Većina stanovnika desetljećima nije ni pomišljala na konstrukcijska učvršćenja stogodišnjih zgrada, uređenje pročelja i krovova, zamjenu dotrajalih prozora i njegovanje zelenih površina unutar gradskih blokova. Malo tko smatrao se privilegiranim time što stanuje u središtu grada, a još je manje osjećao potrebu da tu povlasticu honorira brigom za kuću u kojoj živi. Niti ga je itko na to obvezivao. Većina je smatrala da je bolje izgraditi vikendicu na okolnim brdima nego ulagati u zgradu u kojoj stanuje u naslijeđenom ili dobivenom stanu.

Posljedice su vidljive na svakom koraku: visoki dometi arhitekture na prijelazu 19. u 20. stoljeće i oni između dvaju svjetskih ratova više ne svjedoče o svojoj izvornosti na koju podsjećaju samo rijetke obnovljene zgrade. Ostali su još samo parkovi, od kojih je znatan dio hortikulturno zapušten. Parkovi i trgovi ukazuju na urbanističko vizionarstvo Milana Lenucija, Ruperta Melkusa i njihovih suvremenika. Lenuci je 1896. preuzeo cjelokupno prostorno i urbanističko planiranje Zagreba. Od tada do danas identitet grada tvore njegovi donjogradski trgovi i parkovi, a njihovim propadanjem i komercijalnom devastacijom zelenih površina grad gubi svoju povijesnu prepoznatljivost.

Može li se poželjnim razvojem Zagreba smatrati intenzivna periferijska izgradnja bezličnih stambenih naselja i kontejnerski oblikovanih trgovačkih centara, koja seže do Turopolja, Sesveta i Jankomira, dok se kulturno-povijesno središte grada prepušta propadanju? Hoće li mlađi naraštaji – nastavimo li tu pogubnu praksu – ikad znati što je tvorilo identitet grada i na kakvoj je vizionarskoj podlozi nastajao?

Obrana Zrinjevca

Bitka za očuvanje Zrinjevca ima dugu povijest. Prvotnu ideju da se palača Akademije znanosti i umjetnosti sa Strossmayerovom galerijom gradi na južnom polju perivoja, osporio je ugledni inženjer Emerik plemeniti Halper Sigetski. Predložio je da se palača gradi južno od perivoja i da se zasnuje novi, Akademički trg. Prijedlog je prihvaćen, a projekt povjeren glasovitom bečkom arhitektu Friedrichu von Schmidtu. Palaču izgrađenu u stilu firentinske renesanse i otvorenu 1866. Rupert Melkus nazvao je „Ponosom cijele zemlje i pravom monumentalnom uspomenom“. Samostojeći monument bio je poticaj za izgradnju novog trga, ali i okolnih palača u novom središtu grada. Najvažnije je bilo očuvanje Zrinjevca u izvornom obliku.

Matica hrvatska predložila je da se na južnom dijelu perivoja postave poprsja znamenitih Hrvata. Poprsja su postavljana postupno: Julija Klovića i Andrije Medulića 1879., Krste Frankopana 1884., Nikole Jurišića 1886. te Ivana Kukuljevića, Ivana Mažuranića i Ruđera Boškovića 1911.

Na sjevernom dijelu perivoja postavljen je Meteorološki stup što ga je gradu 1884. darovao liječnik Adolf Holzer, prvi hrvatski balneolog i amaterski meteorolog. U središnjem dijelu 1891. podignut je Glazbeni paviljon koji je gradu darovao veletrgovac Eduard Prister, ugledni pripadnik zagrebačke Izraelitske općine. I paviljon i stup projektirao je Hermann Bollé. Tako je Zrinjevac zadržao obilježja promenade ili zagrebačkog korza. Osim povremenih ekscesa, taj je status zadržao do danas.

Naposljetku se pitamo: što su današnji uspješni poslovni ljudi i financijski moćnici – po uzoru na Holzera i Pristera – darovali svome gradu, odnosno zajednici u kojoj žive? Korporacijske nebodere od stakla i aluminija, nalik na arhitekturu Lego-grada?

Obilježavanje 150. obljetnice otvorenja perivoja Zrinjevac bila je prilika da nekadašnje vizije razvoja grada usporedimo s današnjom nesposobnošću njegove prijeko potrebne zaštite i obnove. Želimo li da Zagreb bude i ostane – Zagreb.