Ako vrhunski europski nogometni klubovi kupuju igrače i trenere na svim kontinentima, onda bi i naša država mogla dovesti superiornije stručnjake od ovih kojima raspolaže u državnim poduzećima i uvesti red u nered koji vlada u tim mrjestilištima socijalizma.

U nogomet mnogo upućeniji od mene – a takva je većina muškog dijela Hrvatske – na kraju Europskog prvenstva objašnjavaju mi da bismo od nogometa svi trebali nešto naučiti. Iako ne dijelimo isti zanos prema loptanju – slušajući analize prijatelja Borisa B. i Mladena F., vrsnih poznavatelja i uživatelja u najpopularnijem sportu – priznao sam da u mnogo čemu imaju pravo.

Još su bili u šoku jer je prije toga jedna dama prošla pokraj televizora i upitala ih protiv koga igra – Afrika?! Ne znam koja je od europskih reprezentacija igrala u tom trenutku – Francuska, Engleska, Nizozemska? – ali na terenu se prevladavali tamnoputi igrači – nogometnim umijećem superiorni bljedolikima (kako su nas nazivali crvenokošci u romanima Karla Maya), a motoričkim osobinama neusporedivi s bijelcima.

Ženska je neupućenost ubrzo bila zaboravljena, ali je bila povod za raspravu u kojoj sam pokušavao doznati može li nogomet biti poučak i za mnogo šire područje. Reprezentacije koje su se natjecale na Europskom prvenstvu kvalitetom zaostaju za vrhunskim klubovima koji se natječu u njihovu nacionalnom prvenstvu, a oni najbolji u Ligi prvaka. Vrhunski nogometni klubovi organizirani su kao korporacije koje na nogometnoj tržnici kupuju najperspektivnije igrače, od Kameruna, Obale Bjelokosti i drugih afričkih zemalja do Hrvatske, Brazila i mnogih južnoameričkih nogometnih sredina. Njihovi skauti krstare svijetom u potrazi za talentima i nalaze ih u najsiromašnijim zemljama u kojima je igranje nogometa jedan od načina izlaska iz općeg siromaštva. Dakako, samo onima nadarenima koje lovci na talente prepoznaju i pružaju im šansu da uspiju u nogometnom neorobovlasništvu bogatih klubova. Na mladićima je da se podvrgnu rigoroznim treninzima, trče brže od ostalih, pridonose uspjehu kluba i donose novac. Ulagačima će se investicija višestruko vratiti pri prvoj prodaji uspješnog igrača i omogućiti im kupnju novih talenata.

Reprezentacije, kakve smo gledali na Europskom prvenstvu, doimaju se kao državna poduzeća. Sastavljene su od igrača definiranih pripadnošću zemlji u kojoj su rođeni. Izbornici su im, u usporedbi s trenerskim liderima vrhunskih klubova, druga klasa.

Hrvatska nogometna reprezentacija, posrnula na ovom Europskom prvenstvu, sastavljena je od igrača stasalih u velikim europskim klubovima, u dobro organiziranim korporacijama, ali su svoje nogometno umijeće ponosno i strastveno odjenuli u nacionalni dres. Izbornik Dalić raspolaže igračima oblikovanim u velikim europskim klubovima kojima Hrvatska nogometna liga doseže malo iznad kopačaka.

Za španjolskom, njemačkom, francuskom ili talijanskom nogometnom ligom zaostajemo koliko i hrvatski stadioni za bilo kojim europskim stadionom, čak i onima u manjim sredinama. Zlatko Dalić s takvom je nogometnom reprezentacijom dosad postigao uspjehe ravne sportskom čudu koje ne može zasjeniti ni najnovije posrnuće. Ipak valja imati na umu da su se hrvatske nogometne zvijezde, kao što su Modrić, Perišić, Kramarić, Kovačić, Rakitić, Brozović, Gvardiol i mnogi drugi vrhunski igrači razvijali u velikim europskim klubovima pod vodstvom trenerskih velikana kao što su Carlo Ancelotti ili Josep Guardiola. Potom se razgovor, s aktualnim asocijacijama na nogomet, preselio “na domaći teren”, na kojem se u gospodarstvu – od državnog osamostaljenja do danas – igra neravnopravna utakmica između privatnog i javnog sektora, hrvatskog poduzetništva i državnih poduzeća u kojima je socijalizam nevješto maskiran u tržišno gospodarstvo.

Hrvatska doslovce vapi za novim modelom upravljanja državnim poduzećima, nazvanim Nacionalni program oporavka i otpornosti (NPOO). To se nekad zvalo “privatizacijom”, ali je – valjda zbog ozloglašenosti tog pojma – smišljen novi naziv. NPOO je jedan od uvjeta pristupanja Hrvatske OECD-u.

Iako se udio državnih poduzeća u hrvatskom gospodarstvu postupno smanjuje, a privatnih povećava, država i dalje upravlja velikim dijelom gospodarstva. Pritom državna poduzeća tehnološki i po učinkovitosti znatno zaostaju za poduzećima u vlasništvu država u razvijenim zemljama EU-a. Razlozi su poznati: korupcija i političko kadroviranje.

U privatnom sektoru investicije se povećavaju, a u javnom sektoru smanjuju. Jasno je da se država zbog strateških razloga ne može odreći nadzora nad javnim poduzećima, kakvo je primjerice HEP Grupa, koja je sa svojih 7 poduzeća jedno od 15 najvećih u državi. Pravo je pitanje koje javne interese i na koji način – što bi im trebala biti osnovna namjena i zadaća – mogu zadovoljavati ispolitizirani HEP i ostala državna poduzeća. Javni interes HEP-a ne bi trebao biti prepreka njegovoj djelomičnoj privatizaciji. Samo profesionalno upravljanje i depolitizacija mogu biti jamstvo za učinkovitije poslovanje u javnim poduzećima u kojima je najveći teret naslijeđe socijalizma kojeg se većina zaposlenika ni danas ne želi odreći, dok je privatni sektor s njim odavno raskrstio.

Vlada bi javnosti trebala objasniti kakav javni interes zastupaju dijelovi Hrvatskih željeznica (najzaostalije željezničke mreže u Europi), HAC-a, ACI-ja, Zagrebačkog velesajma, komunalnih poduzeća u gradovima i općinama i druga državna poduzeća. Ili kakav je javni interes udio države, makar manjinski, u kompanijama kao što su Podravka ili Rade Končar? Nužna je temeljita analiza na koji način javna poduzeća zadovoljavaju javni interes. Vrijeme je za raskrinkavanje te obmane.

Koliko je nogometni poučak primjenjiv na gospodarstvo i na Nacionalni program oporavka i otpornosti (NPOO), osobito kad je riječ o uvozu stranih stručnjaka? Očito su nam potrebni stručno superiorniji stručnjaci od ovih kojima raspolažemo u državnim poduzećima, uhljebnički smješteni u fotelje za političke kadrove. Ako vrhunski europski nogometni klubovi kupuju igrače i trenere na svim kontinentima, plaćajući ih stotine milijuna eura, onda bi i naša država mogla uvesti desetak vrhunskih stručnjaka koji bi uveli red u nered koji vlada u državnim poduzećima, mrijestilištima socijalizma. S obzirom na to da je Sir Alex Ferguson otišao u mirovinu, hrvatskim državnim poduzećima potrebni su gospodarski stručnjaci kao što su u nogometu treneri Josep Guardiola i Carlo Ancelotti ili igrači Kylian Mbappé i Lamine Yamal.