Zaokupljenost, zanesenost pa i zaluđenost hrvatskom nogometnom reprezentacijom nikad nije bila veća. Iz navijačke fan zone opsjednutost reprezentacijom proširila se na sve dobne i statusne skupine. Emocijama su zahvaćeni muškarci, žene i djeca, ljudi iz ruralnih i gradskih sredina, pripadnici nižeg i višeg obrazovnog statusa, sportaši i rekreativci koji se nisu odmaknuli od igranja badmintona.

Privrženost nogometnoj reprezentaciji ne ovisi samo o rezultatima koje postiže, a ne jenjava ni na povremenim posrnućima kakva su bile utakmice sa Španjolskom i Albanijom koje su pratili deseci tisuća „skockanih“ navijača i milijuni TV gledatelja.

Hrvati, jednostavno, vole svoju nogometnu reprezentaciju. Sociološke i psihološke analize daleko bi nas odvele, ali najsuvislije objašnjenje bilo bi da Dalićeva izabrana vrsta ima većinu onoga što kronično nedostaje hrvatskom društvu. U podijeljenu nacionalnom korpusu nedostaje homogenosti i jedinstva kojima bismo težili istome cilju. Za dobrobit nacije trebali bismo igrali zajedno, jedni za druge, a ne jedni protiv drugih. Od vrhova antagonizirane državne vlasti naniže. Zamislite kako bi izgledalo da Kramarić ili Budimir – umjesto suparniku – zabijaju golove Livakoviću, pokazujući mu tako da su oni bolji strijelci nego on golman.

Hrvati se dive našim reprezentativcima jer znaju da su oni ugled i slavu stekli igrajući u vrhunskim europskim klubovima, a ne u Rudešu ili Slaven Belupu. Prekaljeni u Europi, navlače kockasti dres i s hrvatskom reprezentacijom – u kojoj se nađe tek poneki igrač iz HNL-a – pobjeđuju na velikim natjecanjima i održavaju prestižni nogometni status. Kako god završilo Europsko nogometno prvenstvo – a dok ovo pišem sve je neizvjesno – taj nam status nitko ne može oduzeti. Reprezentativci su u svom poslu, neovisno o trenutnoj formi i rezultatima, naša Europa i ravnopravni članovi EU-a. Da bi bili to što jesu prolili su bačve znoja na iscrpljujućim treninzima, iskoristili svoju nadarenost i žrtvovali znatan dio svoje mladosti i privatnosti za postizanje zadana cilja. Kad neke od njih Dalić – možda i neopravdano – drži na klupi, to kod njih ne narušava ekipnu homogenost i ne izaziva frustraciju kao kod Mislava Kolakušića kad dobije vritnjak iz Europskog parlamenta.

Reprezentativce predvodi Zlatko Dalić, stručnjak suzdržana ponašanja, nesklon euforiji, superlativima i izvlačenjima nakon poraza. Čestita boljem protivniku, na sebe preuzima odgovornost kad njegovi dečki posrnu, ne razbacuje se suvišnim riječima i često ističe potrebu „poniznosti“, čak i onda kad bi imao razloga za trijumfalizam. Dalić je model liderstva kakvo je Hrvatima prijeko potrebno, a kakvo im sve više nedostaje. Vrhunac je njegove samohvale čestitka igračima. Nikad se ne obraća publici frazom „Mi smo vam dali i ovo i ono, a vi nam se izvolite pokloniti i na tome zahvaliti…“

Dalić i reprezentativci primjer su domoljublja s kakvim se može poistovjetiti većina građana Hrvatske. Nepatvorenog, neinteresnog, nepolitičkog, neprofiterskog, iskreno emocionalnog. To su dečki – što je uobičajeno u civiliziranim zemljama – koji vole svoju domovinu, neovisno o tome slažu li se sa svime što se u njoj događa. Kao što svaki drugi Amerikanac nosi T-Shirt s natpisom „I’m proud to be American“. Ma kakva Amerika bila, njegova je i jedina koju ima.

Hrvati se dive reprezentativcima jer za naše pojmove zarađuju enormnu lovu koju im nitko ne daruje zato što su lijepi, duhoviti, tetovirani ili šarmantni. Zarađuju je svojim poštenim radom i talentom. Dok mnogi njihovi vršnjaci po cijele dane sjede u kafićima, obilaze sportske kladionice i planiraju kako će živjeti od rentijerstva, oni treniraju, putuju, igraju i podnose udarce na travnjaku, nikad ne znajući hoće li ih puknuće križnih ligamenata na duže vrijeme udaljiti s terena ili upropastiti karijeru.

Među reprezentativcima ističe se karizmatski Luka Modrić, momak rođen u ratnom vihoru, poniknuo s obrovačkog kamenjara, koji je dodirnuo nogometni svemir i u svojoj dugoj i blistavoj karijeri ostao prizemljen, skroman i primjer mlađim naraštajima. On je – u svom poslu – ostvario ono što su prije njega ostvarili najpoznatiji i najugledniji Hrvati u svijetu: Faust Vrančić, Nikola Tesla, Lavoslav Ružička, Ruđer Bošković, Sveti Jeronim, Andrija Štampar, Ivan Meštrović, Andrija Mohorovičić, Julije Klović, Marko Marulić, Marko Polo itd. Možda će se nekima takva usporedba činiti neprimjerenom, jer Luku svrstava u red uglednih umjetnika i znanstvenika, ali on je odavno stekao titulu nadarenog i skromnog genijalca u najpopularnijem sportu i pridonio ugledu i prepoznatljivosti Hrvatske u svjetskim razmjerima.

Hrvati se dive – a katkad i zavide – nogometnim reprezentativcima što su pošteđeni svakidašnjeg hrvanja s problemima prosječnih sunarodnjaka zabrinutih kako će platiti režije, rastegnuti mirovinu na cijeli mjesec, upisati djecu u vrtić ili pronaći majstora koji će popraviti slavinu ili promijeniti utičnicu.

Da bi gledali momke koji su pošteđeni tih problema, potrošit će i posljednji euro za odlazak na utakmicu koju će Dalićevi dečki dobiti ili izgubiti, ovisno o tome na koju su se nogu ustali tog dana i kakvog su raspoloženja. Htijenja nikad ne nedostaje, ali u životu ni inače ne ide sve kako smo zamislili ili kako mislimo da bi trebalo ići, po ne znam kojem pravilu. Nije nam baš neka utjeha kad je Dominik Livaković najbolji igrač na terenu, a žalosti nas kad podbace oni od kojih se najviše očekuje.

U obožavanju nogometnih reprezentativaca – usporedivim samo s Baby Lasagnom, velik je pomak napravio ljepši spol sve zastupljeniji na nogometnim utakmicama, što je golem doprinos ravnopravnosti spolova. Osim toga, brižljivo odabrane kockaste majice na ženama mnogo više privlače televizijske kamere nego dress code muškaraca, čiji se pivski šarm ne može uspoređivati sa ženskim.

Fenomenu nogometne zaluđenosti treba pristupiti s razumijevanjem i zapitati se koliko je naknada za mnogo toga što nedostaje hrvatskom društvu. Ako je nogomet doista jedino što ljudi ove zemlje vole i podupiru, onda se likovi izabrani u nacionalni i Europski parlament moraju češće pogledati u zrcalo, suspregnuti divljenje prema samima sebi i zapitati se zašto su neprestano u offsideu i ne bi li trebali početi trenirati glavomet?