Nakon maratonskih rasprava 26. siječnja 2024. u Hrvatskom saboru izglasan je Zakon o hrvatskom jeziku, u Narodnim novinama objavljen 7. veljače 2024. Od 122 nazočna zastupnika 95 ih je glasalo „za“, 17 „protiv“, a 10 ih je bilo suzdržanih (to su valjda oni koji ništa ne misle?). Poznati saborski lingvist Peđa Grbin proglasio je Zakon „kretenskim“, što je i razumljivo uzme li se u obzir to da on govori jezikom koji samo on razumije.

Rasprave o hrvatskom književnom jeziku nisu prestale još od 17. ožujka 1967., kad je u Telegramu – novinama za društvena i kulturna pitanja – objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, usuglašena u Matici hrvatskoj. Potpisalo ju je 18 hrvatskih znanstvenih ustanova i mnoštvo kulturnih djelatnika, ali jedan ju je potpis osnažio do razine političke neoborivosti.

Bio je to potpis Miroslava Krleže, vodećeg intelektualnog autoriteta u bivšoj državi, ali i člana SK, za kojeg se znalo da je blizak Titu pa se pretpostavljalo da je veliki vođa o tome bio unaprijed obaviješten.

Deklaracija je bila hrvatski jezikoslovni otpor Novosadskom dogovoru iz 1954. kojim su lingvisti i književnici iz Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore, u organizaciji Matice srpske, zahtijevali unitarističku formulaciju naziva hrvatsko-srpskog, odnosno srpsko-hrvatskog jezika, po uzoru na staljinističko uvođenje ruskog jezika kao službenog za sve sastavnice ondašnjeg Sovjetskog Saveza. Toj su se formulaciji „jedinstvenog jezika“ već tada suprotstavljali hrvatski lingvisti na čelu s Ljudevitom Jonkeom, Stjepanom Babićem i Daliborom Brozovićem.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., osnažena Krležinim potpisom, izazvala je oštre reakcije partijskih moćnika (Bakarić: „Deklaracija je neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi revolucije…“, Šuvar: „Djelovanje hrvatskog nacionalizma na području jezika već je urodilo otrovnim plodovima…“). Miloš Žanko smatrao je da bi potpisnici Deklaracije trebali biti uhićeni i kažnjeni jer je riječ o „politički štetnom, nacionalističkom činu“. Ali kako to provesti, kad je među potpisnicima i Miroslav Krleža?

Povjesničari smatraju da je Deklaracijom stvoreno ozračje za početak istrgnuća Hrvatske iz jugoslavenskog unitarizma i rađanje Hrvatskog proljeća, pokreta za nacionalnu emancipaciju, ugušenog u Karađorđevu 1971.

Gotovo 60 godina poslije Deklaracije i 30-ak godina nakon hrvatskog osamostaljenja ponovno se raspravljalo o standardizaciji hrvatskog književnog jezika, temelja nacionalnog identiteta i kulture. Nekadašnji jezikoslovni prijepori preselili su se na „domaći teren“, unutar hrvatskog kulturnog, medijskog i javnog prostora. Zajedničko im je tradicionalno hrvatsko nesuglasje.

Umjesto da se rasprava o Zakonu o hrvatskom jeziku prepusti lingvističkim stručnjacima – a imamo ih napretek, većinom izvrsnih – najglasniji su oni najmanje pozvani za takvu raspravu koji o jeziku govore spekulativno, bildajući vlastiti ego i zlorabeći medijski prostor. Jezik je živo tkivo, izloženo naplavinama tuđica i zamjenskih riječi s područja visoke tehnologije. U socijalnoj ispremiješanosti stanovništva podvrgnut je utjecajima narječja, a u digitalno doba i posebnom mobitelskom izričaju skraćenicama ili anglizmima. Jezik je osjetljiva i kvarljiva roba, a najvećem je zlostavljanju podvrgnut u medijskom prostoru, osobito u elektronskim medijima.

Koliko god isticali potrebu za zaštitom i očuvanjem hrvatskog jezika, ona se neće riješiti samo zakonskim okvirom i strogim normama, nego finim „brušenjem“ njegove svakidašnje uporabe. U svakidašnjem govoru ljudi oponašaju televizijski jezik, nesvjesno ponavljajući jezične sklopove izrečene na ekranu.

Prava su katastrofa, jezična i novinarska, tzv. televizijski reporteri, mlađarija poslana na mjesto događanja na kojem nakon uključivanja najprije kimaju glavom kao „plišanci“, potom se predstave kao Ivica ili Marica, a nakon toga – umjesto vlastita izvještavanja – riječ prepuštaju sugovorniku.

Katkad nešto promucaju na početku i u odjavi i to nazivaju izvještavanjem. Nitko ih nije podučio o uporabi aorista glagola biti (bih, bismo), upozorio da se ne kaže „oko desetak“ (oko 10 ili desetak), „iza 12 sati“ (iza vrata ili zida, a poslije 12 sati), „preko 30 Celzijusovih stupnjeva“ (više od 30 Celzijevih stupnjeva, a preko brda ili plota…). I tako unedogled. Televizijski reporteri najveći su širitelji nepismenosti u javnom prostoru. Njima se pridružuju i političari koji nisu kadri sročiti rečenicu razumljivu običnom čovjeku, a vjerojatno ni njima samima.

Najrasprostranjenija poštapalica „ajmo reći“ još se nije uspjela pretvoriti u „recimo“, a jedna je od većih jezičnih nakaradnosti fraza „komunicirat ćemo o istom …“ (autorsko se pravo pripisuje ministru Viliju Berošu). O čemu? S povratnim glagolima „brinuti se“, „osamostaliti se“, „odmarati se“ itd. još je kompliciranije.

Televizija Zagreb nekad je imala izvrsnu fonetičarku Jasminu Nikić, a njezine kolegice i kolege – Helga Vlahović, Ksenija Urličić, Vesna Spinčić Prelog, Oliver Mlakar i drugi televizijski doajeni – govorili su savršenim hrvatskim jezikom.

Imajući na umu koliko plaćamo pristojbu za državnu televiziju i koliko nas oglasima zlostavljaju komercijalne televizije, vjerujem da bi se dio tih prihoda mogao upotrijebiti i za jezičnu izobrazbu televizijski kadrova. Ugledna lingvistkinja, gospođa Nives Opačić, koliko mi je poznato, „nadohvat je ruke“.

Ako je hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskog identiteta i kulture, a posebnost mu je trodioba na štokavsko narječje – odabrano kao standardni obrazac – čakavsko i kajkavsko, onda je Zakon o jeziku jedna od najvažnijih sastavnica hrvatske opstojnosti. Brak lingvistike i politike nikad nije bio uspješan pa bi standardizaciju hrvatskog jezika trebalo prepustiti lingvističkim stručnjacima. Trabunjanja „lingvista“ kao što su Katarina Peović i Majda Burić neće pridonijeti razvoju jezične kulture. Majda Burić, primjerice, misli da bi trebalo govoriti „prijetvorba“ umjesto „pretvorba“ pa je nejasno razlikuje li riječ „deva“ od riječi „djeva“.

Školskom sustavu trebalo bi pomoći da učenici na državnoj maturi iz hrvatskog jezika postižu barem jednako dobre rezultate kao iz engleskog. Zasad su osposobljeniji za engleski jezik nego za materinski. Svaka čast globalizaciji, ali najprije imamo domovinu, a tek smo potom stanovnici globalnog sela.