Političku frazu „Narod ima vlast kakvu zaslužuje“ trebalo bi opovrgnuti i preoblikovati u primjereniju stvarnosti u kojoj živimo: „Većina naroda ima vlast kakvu NE zaslužuje“. Tvrdnja o vlasti kakvu narod zaslužuje vrijedi za malo zemalja u Europi, a u svijetu još manje. Narod ima vlast kakva mu je nametnuta političkim manipulacijama koje se vješto provlače kroz tobožnje demokratske procese, s uporištem u tzv. slobodi izbora, svedenoj na glasače kutije i listiće na kojima se između mnogo loših biraju najmanje loši.

Najčešće se ne glasa ZA obećavajuću političku opciju, nego PROTIV one koja je na prethodnim izborima iznevjerila birače. Ostvari li se 50-postotna izlaznost na izbore, to se smatra političkim trijumfom, a mišljenje druge polovice biračkog tijela – koja nezainteresirano ignorira izbore – nevažnim i zanemarivim. U diktatorskim režimima izlaznost birača premašuje 90 posto. Tako se u današnje doba ustoličuje vlast kakvu većina naroda NE zaslužuje.

Veliki ruski narod, čije sinove Putinov diktatorski režim i vojna oligarhija koriste kao topovsko meso u pokušaju da agresijom osvoji dijelove tuđe zemlje, nije zaslužio vlast temeljenu na represiji, slijepoj poslušnosti, brutalnoj agresivnosti i umobolnosti svojih vođa. Ni ubogi narod Sudana ne zaslužuje pokolj koji su izazvale suprotstavljene strane u borbi za vlast, a puk im je u tom krvoproliću posve nevažan. To su samo najdrastičniji primjeri tragedija suvremenog svijeta.

Služiti ili vladati?

Ne moramo odlaziti tako daleko, ususret režimima kao što su Sjeverna Koreja, Kina ili protunarodni režimi u nekim arapskim zemljama koji brutalno zlostavljaju žene i zlorabe religiju za svoje mračne političke ciljeve. Možemo se vratiti u Europu, u naše najbliže susjedstvo, u države nekadašnje Jugoslavije. Imaju li te države vlast kakvu narod zaslužuje i ne zasjenjuje li vlastodržačka izopačenost istinske nacionalne vrijednosti na koje je nalijepila etikete na svoju sliku i priliku?

Je li današnja Srbija, primjerice, isto što i Aleksandar Vučić i nomenklatura koja ga okružuje ili su to ljudi poput Milojka Pantića koji hrabro i redovito kritizira režim, izlažući se neslućenim opasnostima? Nije Milojko Pantić ni jedina ni osamljena pojava u srpskom narodu, pokazuju to i masovni ulični prosvjedi, nego samo dio građanskog korpusa časnih ljudi, nažalost posve utišanih u autokratskom režimu koji kao i većina takvih autokracija u svijetu ne služi narodu, nego njime vlada.

Svjesni su toga i mnogi ljudi koji su nedavno u Zagrebu, u trenucima velike ljudske tragedije u Srbiji, palili lampione i polagali cvijeće kod spomenika Petru Preradoviću na Cvjetnom trgu, ispred pravoslavne Crkve Preobraženja Gospodnjeg, izražavajući tako suosjećanje s onima koji su u pokolju izgubili najbliže, ali i sa srpskim narodom šokiranim onim što se u dva navrata dogodilo u njihovoj zemlji. Nikad gori odnosi dviju država u takvim su trenucima nevažni i u drugom planu, a ljudsko i civilizacijsko dostojanstvo u prvom.

Najveća su žrtva vlasti narodi Bosne i Hercegovine, neovisno o kojem je entitetu riječ. Nekad se govorilo „Idemo u posjet našim prijateljima Bosancima“, a onda je rat ispremiješao bosanski „melting pot“ do neprepoznatljivosti, s trajnim ožiljcima tragedije u kojoj su se spretni mešetari dokopali vlasti i danas kao interesne grupacije glume političare. To im pruža mogućnost manipuliranja narodom pred kojim se predstavljaju kao zaštitnici nacionalnih interesa. Bilo bi zanimljivo zaviriti u imovinske kartice tih lažnih nacionalnih predvodnika i usporediti ih sa statusom osiromašena bosanskog stanovništva razasuta diljem Europe.

Vlast i narod

I hrvatski narod, koji treba razlikovati od hrvatskih vladajućih garnitura, zaslužuje bolju vlast od svih koje je imao u protekla tri desetljeća. Bez osporavanja postignutog – od pobjede u Domovinskom ratu, primanja u punopravno članstvo EU-a i NATO-a do Schengena i uvođenja eura, od mreže vrhunskih autocesta do Pelješkog mosta – hrvatski narod s boljom bi vlašću izgradio mnogo sređeniju i perspektivniju državu, snažniju regionalnu povezanost i ugled kakav zaslužuju stanovnici jedne od najljepših zemalja ne samo na Sredozemlju, nego i u Europi. Ali za takva bi postignuća za kormilom države, na svim razinama upravljanja, trebali biti ljudi visokih stručnih i moralnih kvaliteta koji služe narodu umjesto da njime vladaju.

Za razvoj demokracije u Hrvatskoj iznimno je važan odnos prema nacionalnim manjinama koji je, osim povremenih i marginalnih prijepora sa srpskom nacionalnom zajednicom, dosegnuo europske standarde. Hrvatska nema nikakvih problema s talijanskom, mađarskom, češkom, romskom i drugim manjinama. Povremene trzavice sa srpskom manjinom mogle bi se otkloniti kad bi hrvatska većina pravodobno kažnjavala svoje malobrojne ekstremiste, a vodstvo srpske manjine po vlastito mišljenje prestalo odlaziti u Beograd.

Vrata su otvorena

Hrvatski je put prema dosezanju europskih standarda potpuno uvažavanje vjerskih, nacionalnih, statusnih i svih drugih različitosti manjina, što je najvažnija obveza nacionalne većine. Nezadovoljni članovi manjina imaju otvorena vrata za izlazak iz schengenskog područja i povratak na Balkan, osobito ako smatraju da bi im u matičnoj zemlji bilo bolje i ugodnije, kao što dio Hrvata smatra da su im Irska i Njemačka prihvatljivije od Hrvatske.

Pogrešno je, nepravedno i opasno cijele nacije poistovjećivati s njihovom vlašću koja – okupiravši medije i sva ključna mjesta u državi – iskrivljuje dojam o vlastitu narodu. Nije ruski narod napao Ukrajinu, nego Putin i njegova vojna oligarhija. Nije srpski narod nastavak Miloševiće i Šešeljeve osvajačke politike, a ni Vučićevih snova o Velikoj Srbiji izrečenih u doba Domovinskog rata u Glini. Veći dio srpskog stanovništva – vjerojatno – teži priključenju Europi kojoj bi mogao pripadati. Teško će to postići s vlašću koja njime vlada umjesto da mu služi.

I Hrvatska muku muči s političkom vlašću koja posrće na stručno-moralnim kvalitetama potrebnim da zadobije povjerenje naroda. Kamo god se okrenuli, vlast je jedno, a narod nešto posve drugo. Narod bi to trebao prepoznavati, razlikovati i razobličavati.