Još jedna zagrebačka znamenitost, zaštićeni spomenik kulture, seli se u ropotarnicu prošlosti. Preživjela je četiri države, da bi naposljetku bila dokrajčena u samostalnoj državi Hrvatskoj. Nakon stečajne agonije koja traje desetljećima, Trgovački sud u Zagrebu donio je odluku o prodaji zgrade i nekretnina robne kuće Nama u zagrebačkoj Ilici, procjenjivane na 22 milijuna eura, ali će se završna cijena i uvjeti prodaje odrediti naknadnim vještačenjem.

Nama nije samo zagrebačka urbana ikona i robna kuća duge tradicije, nego i začetak potrošačke kulture u bivšoj državi, model trgovine koji je u granicama mogućnosti oponašao europske uzore i pridonosio kulturi življenja na ovim prostorima. Ono što je za London bio Harrods, a za Pariz Galeries Lafayette, to je za Zagreb bila Nama. Smještena na početku Ilice, nadomak središnjeg gradskog trga, Nama je bila ruka ispružena prema Zapadu mnogo prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Bila je simbol i okosnica razvoja potrošačke kulture kad se taj oblik kulture življenja smatrao ideološkom diverzijom „trulog Zapada“. Na sve se to zaboravilo u pretvorbeno-vlasničkoj trakavici, započetoj osnutkom hrvatske države i popraćenoj gospodarskim stranputicama. Na kulturološko značenje Name nitko se nije ni osvrtao. Završnu riječ izrekao je Trgovački sud, odlukom da se agoniji Name napokon stane na kraj. Nama je zrcalo u kojem se ogleda pretvorbeni model hrvatske države, gospodarska strategija svih subjekata umiješanih u stečaj institucije koja je bila mnogo više od lanca trgovina, ali i nezainteresiranost Zagrepčana za javno dobro i kulturno-povijesnu baštinu grada. Da može, Nama bi umrla od srama.

Carl Kastner i Herman Öhler došli su u Zagreb 1879. i u Ilici 50 otvorili malu trgovinu u kojoj se prodavala uvozna roba. Uspješno su poslovali i već 1889. kupili Svratište caru austrijanskome (sagrađeno 1867.). U prizemlju su otvorili trgovinu i planirali cijelu zgradu pretvoriti u robnu kuću. Impozantan secesijski vitraj, simbol vrhunskog graditeljstva i dekoraterstva, dovršen je 1914.

Dograđena su još dva kata i prema projektu Alfreda Kelera oblikovano monumentalno pročelje. Robna kuća Kastner&Öhler otvorena je 1928. i u to je doba bila jedna od najljepših i najopremljenijih u jugoistočnoj Europi. Izloge na robnoj kući 1937. projektirao je Stjepan Planić.

Franjo Öhler, potomak osnivača, pružao je na početku Drugoga svjetskog rata otpor nacizmu pa je uhićen i deportiran u koncentracijski logor Buchenwald, gdje je i umro. Vlast NDH zaplijenila je njegov dio robne kuće i prodala ga Josipu Grgiću pa je kraj rata dočekala s nazivom Kastner&Grgić.

Komunistička vlast nacionalizirala je imovinu „narodnih neprijatelja“ i 6. prosinca 1945. u Ilici 4 otvorila robnu kuću Narodni magazin. U to su se doba u mnogim gradovima otvarale trgovine inventivnog naziva Varaždinski magazin (Vama), Samoborski magazin (Sama), a zagrebačka je postala Narodni magazin (Nama), iako je stariji Zagrepčani nikad nisu prestali nazivati izvornim nazivom Kastner&Öhler.

Socijalizam je u monumentalnu građevinu i najelitniju robnu kuću u državi uselio robu široke potrošnje, od metla i kotlova za pečenje rakije do sapuna i auto-dijelova.

Mnogi su se nadali da će nakon osnutka hrvatske države, umjesto arheoloških iskopina socijalizma, na elitnoj lokaciji ponovno zablistati robna kuća Kastner&Öhler. Grdno su se prevarili.

Nama je 1992. imala 17 robnih kuća, od čega 11 u Zagrebu, a ostale po cijeloj Hrvatskoj. Bila je najjača trgovačka kuća u Hrvatskoj. Zapošljavala je oko 4000 radnika, a u njezinu je vlasništvu bilo 100 000 četvornih metara prostora, od čega 50 000 prodajnog.

Agonija Name počela je 1992., kad je zbog nekih sumnjivih udruživanja počela poslovati s gubitkom, što je potrajalo do otvaranja stečaja 2000. Temeljni kapital Name potrošen je za namirenje dugova vjerovnicima, a najlošije su prošli mali dioničari, u čijem je vlasništvu u početku bilo 12,7 posto vrijednosti tvrtke. Nama je imala golemi skladišni i distributivni centar na Žitnjaku, površine 134 000 četvornih metara. Do početka privatizacije bila je komitent Zagrebačke banke, a tada je netko odlučio da prijeđe u Privrednu banku. Veliki igrači odradili su svoj dobro uvježbani posao “ja tebi, ti meni”. Otkupom većinskog paketa dionica za staru deviznu štednju (!) Privredna banka ušla je 1994. u vlasničku strukturu Name. U nju je uložila 55 milijuna DM, od kojih je veći dio bio namijenjen otplati dugova Investholdingu, sestrinskoj tvrtki PBZ-a (!). Nama je preuzimala lošu robu tvrtki iz PBZ-ova portfelja koju nitko nije želio kupovati i ubrzano propadala.

Iznimno je važan vremenski kontekst tih događanja, od 1992. do 2000. godine. Muljaže s udruživanjima i lošim poslovanjem Name započele su neposredno nakon pada Vukovara i još neoslobođena Dubrovnika i južnog primorja, kad je zemlja bila u ratu i borbi za goli opstanak. Jedni su branili Hrvatsku, drugi su je pljačkali.

Elitna robna kuća, nakon samo 8 godina lošeg poslovanja, 2000. godine odlazi u stečaj. Tekstilna tvrtka Lantea u međuvremenu je za otkup Name nudila 351 milijun kuna, ali i ta se ponudila izgubila u labirintima predatora okupljenih oko Name. Nikad nisu ni prokazani ni procesuirani.

Bilo je prijedloga da se Nama pretvori u hrvatski modni centar u kojem bi se razvijala kultura odijevanja i pružala prilika mladim modnim kreatorima i dizajnerima drugih proizvoda da se predstave na javnoj sceni. Ništa nije ostvareno i odluka Trgovačkog suda bila je neminovna.

U sudskom zaključku navedeno je da će se prodaja Name obaviti javnom sudskom dražbom sukladno stečajnom zakonu i uz odgovarajuću primjenu Ovršnog zakona. Kupac treba preuzeti zatečene radnike i nastaviti poslovnu djelatnost u razdoblju od najmanje dvije godine, a za pristupanje dražbi zainteresirani kupci moraju uplatiti jamčevinu od pet posto početne vrijednosti imovine.

Početna cijena odredit će se prema procjeni sudskog vještaka za nekretnine i sukladno knjigovodstvenoj vrijednosti za opremu pokretnine.

Hoće li budući kupac Name uspješnim poslovanjem očuvati njezinu spomeničku vrijednost i barem jednu zagrebačku ikonu spasiti od posljedica kriminalne pretvorbe u najtežim godinama stvaranja države?