Nedavni posjet premijera Plenkovića SAD-u bio je njegov najuspješniji vanjskopolitički potez otkako je na čelu Vlade Republike Hrvatske. Ne mislim pritom na protokolarni govor na sjednici Generalne skupštine UN-a, nego na susrete s hrvatskim iseljeničkim zajednicama u New Yorku, Los Angelesu i Chicagu.

Govori u Generalnoj skupštini ionako nemaju mnogo veću važnost od sastanaka skupa stanara na kojem se raspravlja o trošenju pričuve, ali susret s iseljenicima, jako dobro organiziran, bio je prava tema, za razliku od mnogih ne-tema kojima se bavi kod kuće.

Tridesetak godina slušamo fraze o sjedinjenju domovinske i iseljene Hrvatske koje su političkim bleferima u Hrvatskoj služile za samopromociju, a za to vrijeme država nije napravila nijedan ozbiljniji korak da se išta od proklamiranog ostvari. To je sramotno i nedopustivo, ali i pokazatelj da su iseljenici Hrvatskoj bili važni samo u doba njezina osnivanja i u počecima Domovinskog rata, kad su obilnom financijskom pomoći – u vrijeme embarga na uvoz oružja – izdašno pomagali obranu od velikosrpske agresije.

U Australiji i Novom Zelandu boravio sam 1990. i 1992., kad sam izvještavao za tamošnji Hrvatski vjesnik i javljao se u radijski program na hrvatskom jeziku. Posjet 1990. bitno se razlikovao od onog dvije godine poslije. Hrvatski iseljenici bili su 1990. zaokupljeni rodoljubnom euforijom, spremni i posljednji cent teško stečene ušteđevine dati za obranu svoje domovine. U međuvremenu su se Australijom i Novim Zelandom šetali mnogi hrvatski stranački prvaci i prijetvorni rodoljubi koji su uznositim govorima od iseljenika nastojali isisati što više novca. Bez ikakva jamstva da će taj novac završiti ondje gdje je bio potreban i za što je bio namijenjen. Emocionalno poneseni iseljenici bezrezervno su im vjerovali. Neki od njih, primjerice urednik hrvatskog radijskog programa Denis Gudasić, rođen u Australiji, vratio se u Hrvatsku i pridružio internacionalnoj postrojbi koja je sudjelovala u Domovinskom ratu.

Za mog drugog boravka u Australiji, 1992., raspoloženje iseljenika stubokom se promijenilo. Doznali su da njihov novac završava u mutnim vodama tajne nabave oružja, „o čemu se ne mogu polagati računi“, a najčešće u džepovima prekupaca lažnog rodoljublja. Stotine hrvatskih iseljenika/darivatelja u Melbourneu, Sydneyju, Adelaideu, Perthu i drugim gradovima, ali i u novozelandskom Aucklandu, nisu krili svoje razočaranje. Tako je završio prvi pokušaj sjedinjavanja domovinske i iseljene Hrvatske. Razočarani iseljenici s jedne strane i hrvatske drpipare koje su uspješno naplatile lažno rodoljublje s druge strane.

Usudio bih se reći da u iseljeništvu, od Europe, SAD-a i Kanade do Južne Amerike i Južne Afrike, živi bolji dio Hrvatske od domicilnog stanovništva koje je danas nastanjuje. To su ljudi koji su u svijet bježali od siromaštva i komunističkih progona, prolazili kalvarije, ali su se svojom žilavošću, marljivošću i upornošću održali na svim kontinentima. Ne svi, ali oni najsposobniji i najizdržljiviji, izloženi prirodnoj selekciji u nemilosrdnim uvjetima u kojima su emigranti uvijek bili samo emigranti. Tek druga, treća i četvrta generacija, rođena na tuđem tlu, integrirana je u društva koja su ih asimilirala cijeneći njihov doprinos općem dobru.

Prema procjenama u svijetu živi oko 3 milijuna hrvatskih iseljenika, u što je uračunato i potomstvo. To znači da cijela jedna Hrvatska živi izvan granica matične domovine. Dio njih zadržao je nacionalni identitet, manji dio zauvijek ga je izgubio.

Prvi veliki val iseljavanja, najviše iz Dalmacije potkraj 19. stoljeća, uvjetovan je ekonomskim razlozima. Drugi val, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, uvjetovan je političkim razlozima. Treći val, šezdesetih godina prošlog stoljeća, potaknut je ekonomskim razlozima. Četvrti val, uvjetovan ekonomskim razlozima, „zasluga“ je samostalne Republike Hrvatske.

Najviše je Hrvata iseljeno u SAD, oko 1 200 000, u Kanadu oko 250 000, u Australiju i Novi Zeland oko 290 000, u Argentinu oko 250 000, a u Čile oko 200 000. U Europi najviše u Njemačku – oko 350 000, u Austriju oko 90 000, a u Švicarsku 80 000 ljudi.

Očuvanju nacionalnog identiteta, osobito u prekomorskim zemljama, najviše je pridonijela Katolička crkva, a nadasve franjevci.

Da se nakon osnutka samostalne države ostvario projekt sjedinjavanja domovinske i iseljene Hrvatske, makar u skromnim postocima, primjerice 10 posto, 300 000 iseljenika vratilo bi se u domovinu, a Hrvatska bi danas drukčije izgledala. Vratili bi se iseljenici s iskustvom rada u kapitalizmu, vjerojatno i s kapitalom koji bi uložili u razvoj gospodarstva, povećala bi se zaposlenost, poboljšala bi se demografska situacija, a u zemlji bi se počeli primjenjivati zapadni standardi života i poslovanja. U tome je i bio problem jer bi to ugrozilo domicilne lopine – uvijek bliske vlasti – koji su sramotnom pretvorbom, korupcijom i kriminalom, a potom i rasprodajom svega vrijednog strancima, zemlju srozali na najniže grane. Naposljetku su potaknuli novi val iseljavanja koji se danas nadomješta stranim radnicima.

Ako je Plenkovićev posjet dijaspori u SAD-u početak jedne nove politike prema iseljenicima, koja bi osim Sjeverne Amerike trebala obuhvatiti i Australiju, Novi Zeland, zemlje Južne Amerike i Europe, u kojima je razasuta još jedna Hrvatska, onda i domicilna Hrvatska ima budućnost. Ti bi posjeti trebali biti jasno definirani, pravno elaborirani i s ponudom konkretnih povlastica. Prošlo je doba romantičnog zanosa, iseljenici žele jamstva da će ono što im je obećano biti ostvareno u najkraćem roku. U Americi je naglo povećan broj zahtjeva za dobivanjem hrvatskog državljanstva. Premijer se uputio u važnu misiju, iako tek u svom trećem mandatu, ali bolje ikad nego nikad. Misija povratka hrvatskih iseljenika dugotrajan je proces, ali nije li vrijeme da – tridesetak godina nakon osnutka države i svih obmana – napokon započne? Iseljenici su napustili domovinu zbog siromaštva i komunizma. Možda bi se u nju vratili ako toga više nema?

Od premijera Plenkovića ne očekuje se ništa više od onoga što su za očuvanje nacionalnog identiteta za hrvatske iseljenike diljem planeta napravili franjevci.