Lideri vrijedni divljenja i poštovanja kao da su u zemlju propali. To upozorava da je politički prostor toliko zagađen da ljudi iznimnih kvaliteta ne žele na njega kročiti ni nožnim prstom i prepuštaju ga mediokritetima, karijeristima i profiterima
Na hrvatskoj političkoj sceni nedostaju lideri. Ne mislim na ljude koji boluju od kompleksa superiornosti, bildaju svoj ego i grade kult ličnosti. Mislim na ljude s osobnošću čije su bitne sastavnice moralnost, znanje, nadarenost, vizionarstvo, osobni šarm, elokvencija, duhovitost, hrabrost, domoljublje, čovjekoljublje i druge odlike kojima se stječe status lidera.
Uoči bilo kojih izbora – parlamentarnih, predsjedničkih ili stranačkih –nedostaje ljudi za koje bi se glasači odlučivali „dušom, srcem i pameću“, zadivljeni kvalitetama kandidata i s nadom da bi svojom personalnošću mogli pridonijeti boljitku zajednice.
Vodeća politička stranka, HDZ, ne može iz svog golemog bazena s više od 200.000 članova (nejasno je koliko je pravih članova, a koliko simpatizera i profitera) iznjedriti kandidata za predsjedničke izbore pa „igra“ na tobože nezavisnog Dragana Primorca. Izgubi li Primorac na izborima, to je njegov osobni, „nezavisni“ poraz, nipošto stranački, ali i problem „neuke glasačke mase“ koja nije prepoznala „genijalnost“ predložena kandidata. Pobijedi li, zna se tko bi za to bio najzaslužniji.
Najveća oporbena stranka SDP, s oko 24.000 članova, dugo traga za svojim stranačkim liderom koji bi je izvukao iz „mišje rupe“ i donekle dosegnuo karizmu osnivača stranke Ivice Račana, ali ne ide pa ne ide. Tragikomično je da se za predsjedničko mjesto javljaju i neki esdepeovci kojima je davno istekao rok trajanja, ali im je u međuvremenu ojačala bestidnost.
Izbori za predsjednika Domovinskog pokreta temeljili su se na nadmetanju tko će kome izvaditi više „prljavog veša“. Poprilično poznajem i iznimno cijenim mentalitet Slavonaca, poštenih i radišnih ljudi koji su pretrpjeli sve strahote rata, a pamte i protjerivanje folksdojčera poslije Drugoga svjetskog rata – u socijalizmu omraženih kulaka – i drugih naprednih poljoprivrednika. Naposljetku su – u slobodnoj državi – dočekali unutarslavonsko političko nadmetanje za prestižne političke funkcije, borbu „bez rukavica“ nalik na nedavne navijačke obračune Torcide i Armade. To kako Slavoniju predstavlja podijeljeni Domovinski pokret, nije Slavonija kakvu poznajem iz susreta s gostoljubivim i tolerantnim Slavoncima.
Lideri vrijedni divljenja kao da su u zemlju propali. Politički prostor toliko je zagađen da ljudi iznimnih kvaliteta ne žele na njega kročiti ni nožnim prstom i prepuštaju ga mediokritetima i profiterima. A među mediokritetima uzalud je tražiti ljude liderskih osobina.
Nekad smo u politici imali ljude s osobnošću, od seljačkog tribuna Josipa Pankretića i ljevičara Ivice Račana do liberala Vlade Gotovca, Dražena Budiše i mnogih drugih. Nevažno je jesmo li se slagali s njihovim političkim opredjeljenjima, a mnogo važnije jesmo li u njima prepoznavali osobnost, poštenje i ugled na javnoj sceni. Preminuli Predrag Fred Matić bio je takva osoba, jednako poštovana od većine ljudi ukrašenih različitim stranačkim znakovljem.
Jedna je od osobina ljudi s personalnošću sposobnost suzbijanja vlastita ega i sklonost prema timskom radu. Liderstvo se prepoznaje po želji lidera da oko sebe okupi najkvalitetnije ljude, a ne poslušnike koji će se diviti njegovoj veličini i smatrati ga zemaljskim božanstvom.
Nedostatak političkog liderstva najočitiji je u našim najvećim gradovima. Jedini je lider na gradonačelničkom položaju u cijeloj Hrvatskoj osječki Ivan Radić. U intervjuu za Nacionalov prilog B&B – argumentiranim navođenjem niza uspješnih projekata u svom gradu – pokazao je po čemu bi Osijek mogao biti uzor ostalim gradovima u Hrvatskoj. Radić izbjegava najčešću političku zamjenicu „ja“ i govori „mi“, što upućuje na njegovo zalaganje za timski rad gradske uprave.
Djeca zaposlenih roditelja imaju osigurano mjesto u vrtiću, povećava se broj zaposlenih i smanjuje broj nezaposlenih, a grad je prvi u Hrvatskoj po korištenju novca iz europskih fondova. Sveučilište se ubrzano razvija, a nastavni program usklađuje sa zahuktalim poduzetništvom. Ukidanje prireza pokazalo se poticajnom mjerom gospodarske i porezne politike. Grad se ponosi zelenim površinama, šetnicama, biciklističkim stazama, organiziranim prometom i drugim sastavnicama kvalitetnog urbanog življenja. Otvoreni su prva koncertna dvorana i prvi olimpijski bazen, a u planu je sjedinjavanje Gornjeg i Donjeg grada u jedinstvenu urbanu cjelinu. Ivan Radić je lider koji znalački vodi grad, ima jasnu viziju i svjestan je potencijala koje Osijek – glavni grad hrvatske poljoprivrede, ali i informatičke industrije – ima za cijelu Slavoniju.
Mediteranska metropola Split odavno nema gradonačelnika liderskih kvaliteta i urbanog digniteta. Nakon ruralnog Željka Keruma, kapacitiranog da upravlja Gornjom veprovinom, a ne gradom s 1700 godina respektabilne povijesti, na gradonačelničko mjesto ustoličen je bezlični Ivica Puljak koji u javnim istupima podsjeća na čovječju ribicu.
Za to vrijeme fetivi Splićani ne mogu vjerovati u što se pretvara njihov prelijepi grad, opsjednut rentiranjem, sportskim kladionicama i previranjima u Hajduku. Opterećenima nesnošljivim turističkim gužvama, domaćinima je ljeto postalo noćna mora. Na čelu tog prelijepog grada nedostaje lider dostojan njegove kulturno-povijesne karizme.
O Zagrebu, glavnom gradu države, mnogo sam pisao. Njime danas upravljaju aktivisti koji su jedva skupili desetljeće rada u ozbiljnim poslovima. A metropola narušena potresom, zapuštena dugogodišnjom nebrigom vječnog gradonačelnika, vapi za velikim liderom i pridruženom stručnom ekipom.
Tomašević to sigurno nije. Njegove su vizije zastale na pedaliranju, gradnji kretenizama kao što je biciklistička staza oko HNK i sličnim nebulozama. Neka usporedi uređenost obala Drave u Osijeku i Save koja presijeca Zagreb. Sve što je loše, naslijeđeno je od Bandića, kaže, a najveći je uspjeh obuzdavanje lopovluka iz toga doba. Tomašević nije lider i nikad neće biti, a amaterska družba koju je okupio u tome mu neće pomoći. Stručnjaci mu nisu potrebni, štoviše, prezire ih u ime mladih snaga jer povijest Zagreba počinje njegovim mandatom. Lider se ne postaje tako da sjedneš na bicikl i pedaliraš zapuštenim gradom. Sve dok napokon ne shvatiš da ti je ipak potreban službeni automobil s vozačem.
Komentari