U nas se ubrzano razvija kultura siromaštva za koju smo još donedavno vjerovali da pripada prošlosti. Pripadnost schengenskom prostoru, uvođenje eura, obećavajući start u turističku sezonu i porezna reforma trebali bi stvoriti dojam da smo prevladali krizno pandemijsko razdoblje i odoljeli svjetskim energetskim šokovima te da će široki slojevi stanovništva napokon osjetiti blagodati rastućeg standarda.

Događa se nešto posve suprotno. Pauperizacija znatnog dijela društva i sve dublje raslojavanje na bogate i siromašne uvjetovali su prilagodbu novim oblicima kulture potrošnje, svedene na elementarno-egzistencijalnu ili – narodski rečeno – kupnju neophodnog za puko preživljavanje. Znatan dio stanovništva s prosječnim ili minimalnim plaćama većinu svojih skromnih prihoda troši na prehranu i podmirenje osnovnih životnih potreba. Ona druga vrsta potrošnje, koja život čini ljepšim, smislenijim, ugodnijim i kulturno bogatijim, zasad je u drugom planu.

U zemlji golemih prirodnih i ljudskih potencijala – turističkih, poljoprivrednih, vodnih, šumskih – glavna je tema, koja bi trebala biti ne–tema, prehrana osiromašena stanovništva, odnosno skupoća prehrambenih proizvoda.

Politički pamfleti

Iz perspektive premijera i guvernera HNB-a, zaduženih da ispred medijskih buketa mikrofona šire optimizam, stvarnost se doima prilično bajkovito. Inflacija bi se s lanjske dvoznamenkaste do kraja ove godine trebala spustiti na pet posto, a iduće na dva posto. BDP bi ove godine trebao rasti 2,2 posto, što je triput više od predviđenog. Guverner Boris Vujčić uvjerava nas da plaće rastu brže od inflacije, ali ne precizira kome. On za svoju ne mora biti zabrinut. Sve su oči uprte u turizam od kojeg se očekuju rekordni prihodi.

Frustrirajući šapat ljudi u trgovinama prehrambenih proizvoda i trgovačkim centrima ne dopire do buketa medijskih mikrofona. Traga se za proizvodima „na akciji“, triput prevrće ono što je stavljeno u potrošačku košaricu i pažljivo odmjerava koliko se smije potrošiti za objed, a koliko za kupnju slatkiša djeci. Dvije Hrvatske – premijerova i guvernerova i ona frustrirajuća u trgovinama prehrambenih proizvoda – nikako da uspostave dijalog. Daleko od državnog trijumfalizma važne se rasprave vode o tome hoćemo li jesti svinjske nogice ili carsko meso, hraniti se u pekarama ili kvartovskim zalogajnicama ili pak u posebnim prigodama posjetiti neki fini restoran. I tako ne-tema o prehrani postaje glavna tema naše svakidašnjice.

Dojam o sve težem preživljavanju ne mogu ublažiti ni politički pamfleti svedeni na licemjernu tvrdnju „mi smo vam dali ovo i ono“. Što ste i čije dali? Posegnuli ste u vlastiti džep i pokazali zadivljujuću velikodušnost? Zamjena teza. Mi smo vama dali svojim privređivanjem, plaćanjem poreza, minulim radom, iseljeničkim uplatama i još mnogočime, a vaše su nemjerljive zasluge u tome da proračunskim novcem zatrpavate rupe koje ste sami iskopali.

Koliko ste stranih investitora privukli i potaknuli na ulaganja? Koliko ste iseljenika potaknuli da se vrate u domovinu? Zašto imamo gotovo najniže plaće u Europi, neznatno više samo od onih u Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj, a cijene namirnica jednake su onima u zemljama s višestruko većim plaćama? Sa Slovenijom, primjerice, od stida se ne usuđujemo ni uspoređivati.

Na potresom pogođenom području ono malo što smo izgradili napravljeno je većim dijelom novcem iz europskih fondova, a i s darovanim novcem muku mučimo kako ga potrošiti. Eto, „to ste nam dali“, obraćajući nam se trijumfalizmom kojeg se ne bi postidjele ni bogate arapske zemlje.

Kultura siromaštva uvukla se u sve pore društva. Stotine zatvorenih trgovina široke potrošnje u našim gradovima govore o usredotočenosti konzumenata na plac, špeceraj i pekare, jedine uslužne djelatnosti koje bilježe porast prometa.

Umiranje statusnih simbola

Donedavni statusni simboli, osobito kad je riječ o „firmato“ odjeći, obući i drugim brendiranim proizvodima, pretvoreni su u svoju suprotnost i poprimili su obilježja društvenog neukusa. Pomama za brendiranim proizvodima naglo je splasnula, a oni koji si ih još mogu priuštiti prije su predmet sprdnje nego divljenja. Rastuće siromaštvo rađa posve novu potrošačku kulturu, kojoj nisu strani ni krojački prepravci ni postolarski popravci.

Kultura siromaštva, uvjetovana malim plaćama, kreditima i ovrhama, ali ponajviše gospodarskom ne-politikom i rastućom korupcijskom mrežom, očituje se u štednji na svemu i u svakom trenutku. Široki narodni slojevi navikavaju se živjeti u siromaštvu, a oni malobrojni koji su to uspjeli izbjeći i još žive u skladu s prijašnjim navikama, u pauperiziranoj masi doimaju se kao blazirani kraljevići među prosjacima.

Među mlađim naraštajima više gotovo i nema onih koji za stolom u kafiću pozivaju „rundu za sve“. Troškovi se dijele, a navike starijih generacija, kojima su takva „šeranja“ bila posve strana, naglo su se ugasile. Barem smo u tom dijelu potrošnje – reći će cinici – prihvatili način života većine Europljana, naviknutih da svatko plaća svoje.

U vrijeme informatičke revolucije, kad je bez pametnog telefona teže nego bez zdrava obroka, kad je trgovina ljudima, osobito nogometašima, dosegnula vrtoglave visine, u nas je većina osiromašena puka zaokupljena izborom između čušpajza, tjestenine s umakom i galofak-piletine.

U takvim okolnostima medijska naklapanja o tome koliko će desetaka milijuna eura uprihoditi neki daroviti nogometaš, a koliko njegovi preprodavači, postaju krajnje iritantna, čak i u zemlji u kojoj zlatousta vlada često ističe kako svome narodu neprestano dijeli darove svoje političke genijalnosti.

Za to vrijeme puk uvježbava prilagodbu kulturi siromaštva, široko rasprostranjenoj u zemlji mizernih plaća i mirovina, ali europskih cijena svega potrošačkog.

Odricanjem do blagostanja? Obmanjivanje. Država je preskupa, ali o njezinom se pojeftinjenju ne govori. Ima vremena, tridesetak joj je godina tek.