Nemjerljive zasluge židovske zajednice za izgradnju kulturno-povijesne jezgre Zagreba, razvoj kulture, znanosti, umjetnosti i poduzetništva na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a osobito između dvaju svjetskih ratova, obilježene su – parkiralištem za automobile (!) na mjestu srušene sinagoge u Praškoj ulici.

Da se ne vraćamo u predaleku prošlost, u kojoj je komunistička država otimala privatnu imovinu, zadržimo se samo na razdoblju od osnutka samostalne Republike Hrvatske i zapitajmo se zašto parcela u središtu grada, koja je 1999. vraćena u vlasništvo Židovske općine Zagreb, i danas – umjesto da bude reprezentativni Židovski kulturni centar i mjesto posebnog pijeteta – služi kao parkiralište? Zašto je u tri desetljeća postojanja samostalne Hrvatske izostala politička, financijska, moralna i svaka druga potpora jednom od najvažnijih projekata u Zagrebu kojim bismo se barem donekle iskupili – iako poratni naraštaji s tim zločinima nemaju nikakvu poveznicu – za posljedice urbicida počinjenog 1941. i 1942. godine u mračno doba NDH?

Novi početak

Nedavno je zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević aktualizirao tu temu, najavivši početak ostvarenja projekta na koji se čeka tridesetak godina. Popraćen mnogim prijeporima, čak i unutar zagrebačke židovske zajednice, projekt Židovskog kulturnog centra temelji se na usuglašenoj ideji kako bi – osim upućivanja na memoricid – prošlost i sadašnjost trebali prizivati budućnost, s podsjećanjem na sve ono što je mala, ali moćna židovska zajednica napravila za Zagreb i društvo u cjelini. U Židovskoj općini i javnosti polarizirala su se dva stava o budućoj zgradi: dio se zalagao za repliku srušenog hrama, a dio za suvremeno oblikovanu zgradu s najvažnijim arhitektonskim, stilskim i simboličkim elementima uništene sinagoge.

Izgradnja memorijalnog kompleksa nije nimalo laka zadaća. To potvrđuju i mnogi europski primjeri gradnje židovskih kulturnih centara posvećenih žrtvama holokausta. Svima su prethodile dugotrajne rasprave često oprečnih stavova unutar židovskih zajednica i drugih društvenih struktura, što je i razumljivo ima li se na umu osjetljivost povijesne tematike i neminovno zadiranje u bolna sjećanja.

Zagrebačka sinagoga

Židovska općina u Zagrebu osnovana je 1806., a židovska zajednica u početku je imala sedamdesetak članova. Puna građanska prava Židovi u Hrvatskoj stekli su 1873., a šest godina prije toga, 1867., sagrađena je sinagoga. Zagrebačka Izraelitska općina gradnju je povjerila arhitektu Franji Kleinu (Beč 1828. – Zagreb 1889.), najvažnijem predstavniku romantičnog historicizma i jedinom umjetniku među tadašnjim zagrebačkim graditeljima.

Zagrebačka sinagoga, pročeljem orijentirana prema zapadu, zapremala je veći dio parcele površine 1540 četvornih metara. U Donjem gradu, novom središtu Zagreba, nedaleko od središnjeg gradskog trga, bila je prva javna građevina.

Kleinova arhitektonska koncepcija odlikovala se simetrijom i čistoćom oblika pa je zagrebačka sinagoga tlocrtom i unutrašnjom razdiobom predstavljala pročišćen model reformističke sinagoge.

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Izraelitska bogoštovna općina imala je 3237 članova pa u sinagogi, napose u doba velikih blagdana, nije bilo dovoljno mjesta za vjernike. Izrada projekta za preinaku sinagoge i nužno povećanje njezina kapaciteta povjerena je najvećem zagrebačkom arhitektonskom atelijeru Lea Hönigsberga i Julia Deutscha.

Vandalski čin

Zagrebačka sinagoga razarana je od listopada 1941. do svibnja 1942. u doba Nezavisne Države Hrvatske, u jeku fašističkog genocida nad Židovima. Njezino je rušenje najsramotniji čin urbicida u hrvatskoj povijesti.

Na mjestu srušene zagrebačke sinagoge 1959. izgrađena je montažna robna kuća, izgorjela u požaru 1980. Tadašnji predsjednik Židovske općine Slavko Goldstein predložio je 1986. da se na mjestu srušene sinagoge izgradi Židovski kulturni centar, s memorijalnom sinagogom, muzejom i pratećim sadržajima. Ta se ideja razmatrala sve do povrata parcele Židovskoj općini Zagreb 1999. godine.

Židovska općina Zagreb znatno je intenzivirala svoje aktivnosti otkako je na njezino čelo 1993. došao prof. dr.sc. Ognjen Kraus. Ponovno se počinje raspravljati o gradnji Memorijalnog centra, a zanimanje javnosti ojačalo je 1996., kad je obilježena 190. obljetnica osnutka Općine, među ostalim i izložbom „Zagrebačka sinagoga – reliquiae reliquiarum“.

Odbor za izgradnju Židovske općine Zagreb, jedinog korisnika vrijednog zemljišta u središtu grada, već se dvadesetak godina bavi sadržajem i namjenom budućeg Židovskog kulturnog centra koji bi, osim memorijalne, sakralne i kulturne funkcije imao i komercijalne sadržaje. Odluka o gradnji i njezinim sadržajno-programskim funkcijama u nadležnosti je ŽOZ-a. Brži povrat vrijedne židovske imovine, što se oteže unedogled, omogućilo bi ŽOZ-u samofinanciranje Židovskog kulturnog centra i ubrzalo njegovu izgradnju. Politika se, nažalost, različitim pritiscima dugo upetljavala u tu kompleksnu problematiku.

Izostaje potpora vlasti

Republika Hrvatska i Grad Zagreb trebali bi se smatrati počašćenim i odgovornim za pružanje maksimalne financijske i moralne potpore izgradnji monumentalnog objekta na praznoj parceli. Time bi se, među ostalim, ispoštovala volja većine stanovnika glavnog grada Hrvatske koji teže barem simboličnom iskupljenju za zločine počinjene u doba NDH. Izgradnja Židovskog kulturnog centra pokazala bi – barem na simboličkoj razini – da današnji naraštaji odbacuju svaku poveznicu sa zlodjelima tadašnjeg režima i zločincima iste etničke pripadnosti.

Nedavno je u Židovskoj općini Zagreb održano predavanje o pomno pripremanoj i vrlo ambiciozno zamišljenoj monografiji o ulozi Židova u nastajanju i razvoju modernog Zagreba. Monografiju bi – za nešto više od godinu dana – trebao objaviti ugledni i specijalizirani nakladnik ArTresor. Predstavljanje tog projekta bila je prigoda da vrhunski stručnjaci i autori buduće monografije još jedanput podsjete na golem doprinos židovske zajednice u izgradnji spomeničke jezgre Zagreba. Monografijom bi široj javnosti trebala biti predstavljena grandiozna ostvarenja židovskih velikana u arhitekturi, graditeljstvu, urbanizmu, znanosti, poduzetništvu, izumiteljstvu, medicini, filantropiji i drugim sastavnicama modernog i demokratskog građanskog društva.

Trajni pečat

Počevši od kraja 19. stoljeća, preciznije nakon katastrofalnog potresa 1880., a osobito između dvaju svjetskih ratova, Židovi su ostavili trajni pečat na današnjem izgledu Zagreba. Sve do početka Drugoga svjetskog rata i holokausta bili su utemeljitelji i vodeći predstavnici građanskog društva, snažno implementirani u najvažnije razvojne procese. Zagreb je – kao i mnogi europski gradovi – pogromom Židova u doba NDH izgubio pokretačku snagu za ostvarenje vizionarskih ideja korisnih za cijelu zajednicu. Izgradnjom Memorijalnog središta u Praškoj ulici Zagreb bi se vratio izvorištima svog identiteta, potvrdio svoju humanističku orijentaciju i odao trajnu počast nevinim žrtvama i ljudima najzaslužnijim za najvrjednija kulturno-povijesna i znanstvena ostvarenja u glavnom gradu Republike Hrvatske. Gotovo četvrt stoljeća nakon vraćanja parcele u Praškoj ulici Židovskoj općini Zagreb doista je krajnje vrijeme da Republika Hrvatska, Grad Zagreb i ŽOZ ujedinjenim snagama ostvare ono što od njih očekuju građani Zagreba i šira javnost, a što je većina europskih gradova, unatoč mnogim prijeporima, odavno ostvarila.

Kultna zgrada

Prije toga javnost bi morala biti obaviještena jesu li posrijedi politički baloni koje svaka vlast voli puštati u zrak ili će planirani projekt napokon biti ostvaren. Treba jasno definirati sadržaje i namjenu budućeg Židovskog kulturnog središta. U prethodnim se najavama čulo mnogo toga što „miriši“ na populizam i izaziva podozrivost i nevjericu. Najvažnije je shvatiti da nije riječ o „običnoj zgradi s desetak ili ne znam koliko nadzemnih i podzemnih katova“, nego iconic buildingu u kojem bi se židovski sadržaji (sinagoga, muzej, Galerija „Milan i Ivo Steiner“, Centar za istraživanje Holokausta i multifunkcionalna dvorana za potrebe Općine i javnu namjenu) povezivali s komercijalnim sadržajima (elitni uredi, podzemna garaža, knjižara, café-bar, razni lokali). Treba inzistirati na vrhunskoj arhitekturi i opremljenosti prostora, a važnost projekta bila bi osnažena raspisivanjem međunarodnog arhitektonskog natječaja.

Riječ je o jednom od najvažnijih projekata u novijoj povijesti hrvatske metropole. Na mjestu neugledna parkirališta Židovska općina i Grad Zagreb napokon bi trebali izgraditi Židovski kulturni centar, suvremeno oblikovanu kuću oprosta i ponosa. Kao znak zahvale židovskoj zajednici za sve što je podarila glavnom gradu Hrvatske, ali i kao simboličnu gestu iskupljenja za tragediju koju je pretrpjela u mračno doba nacionalne povijesti.