Kontroverzni izbor glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića, koji je medije i javnost doveo do točke usijanja gotovo nezabilježene u hrvatskoj političkoj praksi, posredno je označio krah hrvatske političke kulture. Znamo li da je politička kultura jedna od najvažnijih sastavnica demokratskih procesa, s pravom se pribojavamo još drastičnije suspenzije teško stečenih tekovina demokracije, ionako neusklađene s visokim standardima Europske unije.

Namjerni i grubi nasrtaj na protivnika u nogometu se kažnjava crvenim kartonom, a blaži i nesmotreni žutim. U politici nema ni žutih ni crvenih kartona, iako su nasrtaji na političkog protivnika jednako žestoki, a javnosti preostaje uloga promatračkog VAR-nadzora bez ikakva utjecaja na rezultat političke utakmice odavno izašle iz okvira korektnosti i pristojnosti.

Svaka od optužaba na bilo čiji račun mogla bi se izreći na pristojan i argumentiran način, s jasnom spoznajom o tome da se uvjerljivost ne postiže pojačanim decibelima i prostaklukom. U nas se argumenti i opravdane optužbe zamjenjuju vrijeđanjem ad hominem i nastojanjem da se politički protivnik provuče kroz verbalnu kaljužu. Udaranje ispod pojasa najčešće je popraćeno pogrdnim uličarsko-šankerskim rječnikom.

Katkad se dogodi da opravdano kritizirana osoba, „cipelarena“ i kad je već na podu, pobuđuje sažaljenje uobičajeno neobaviještene javnosti koja nema uvid u pozadinske igre i nehotično se priklanja onome tko je izložen „prekomjernom granatiranju“ i doima se žrtvom. Javnost nema pojma o tome što je pohranjeno u ladicama USKOK-a, DORH-a, SOA-e itd. Ne zna što je „klasificirano“, a još manje što bi zbog interesa javnosti trebalo deklasificirati. U tim je ladicama ključ hrvatske politike, sudbina pravosuđa i nacije u cjelini. U tim su ladicama imena ljudi i opisi događaja, tzv. predmeti koji određuju našu svakidašnjicu i oblikuju budućnost naših potomaka.

Nedostatak političke kulture srozava politiku koja upravlja našim životima na neartikulirani primitivizam, ukazujući na bit problema: ljudi koji se bespoštedno otimaju za vlast sebično se bore samo za svoje interese, potpuno zanemarujući interese zajednice. Mala Hrvatska povremeno podsjeća na Korejski poluotok u istočnoj Aziji, na kojem korejski narod – brutalno podijeljen režimskim antagonizmom – živi u dva različita svemira, „sjevernom“ i „južnom“, politički razgraničena protivno volji većine stanovnika obje zemlje.

I znatan dio hrvatskog stanovništva u nevjerici i nemoći trpi posljedice egomanijaštva, lopovluka, prostakluka, neznanja i beskrupulozne gramzljivosti svojih predvodnika, izabranih na demokratskim izborima. Znatan dio političara, lišenih osnova političke kulture, kreatori su društvenih procesa koji ugrožavaju nacionalni identitet i dignitet. Ogledni je primjer takvog ponašanja Hrvatski sabor, pretvoren u gladijatorsku arenu u kojoj predsjednik Gordan Jandroković redovito dijeli žute kartone (opomene), a ponekad i crvene, udaljujući iz sabornice zastupnike koji pretjeruju u iznošenju bolnih istina na neprimjeren način ili zagađuju prostor primitivnim ispadima.

I Hrvatski sabor podijeljen je na dvije osnovne grupacije, ne samo na saborsku većinu i oporbene buntovnike, nego i na one koji se otimaju za mikrofon i one koji bi – da primaju plaću po količini izgovorenih riječi – bili na minimalcu. Šutljivci su „iznad tih saborskih obračuna“, a pozamašna plaća ionako im je zajamčena – šutjeli ili brbljali. Najglasniji se nadmeću u pučkim dosjetkama i prostakluku, pri čemu zastupnice preuzimaju sve istaknutiju ulogu, a šutljivi spokojno dremuckaju i šalju SMS-poruke. To su samo neki primjeri nedostatka parlamentarne političke kulture.

Mizantropija koja je zavladala između dvaju zagrebačkih brdašca – Markova trga i Pantovčaka – kapilarno se širi na niže političke strukture, pandemijski rasprostire društvenim mrežama i narušava i ono malo političke kulture preostale u javnom prostoru. Neusklađenost u djelovanju vrhova državne vlasti nanosi golemu štetu cijeloj državi. Hrvatski građani postali su taoci te neusklađenosti koja priječi ili usporava obavljanje poslova za koje je nužna kohabitacija predsjednika i premijera, propisana Ustavom.

Znamo da je politika umijeće mogućeg, ali to nas ne sprječava da propitkujemo što je zapravo moguće i koliko u tome ima umijeća, a koliko bahatosti i zloće. Među najperfidnije poruke upućene građanstvu – i kao još jedan pokazatelj nedostatka političke kulture – svakako su one kojom se Vlada neukusnom samohvalom obraća građanima, ističući „što im je sve dala“. Energetske benefite, povišice plaća i mirovina s kojima smo pri samom europskom dnu itd. Nepodnošljivo je iritantna i neistinita rečenica „Mi smo vam dali to i to“. Iz svog džepa ili iz državnog proračuna? Ili ste samo rasporedili ono što su građani priskrbili svojim radom? Ili ono što ste utržili državnom tombolom prodajući strancima sve što vrijedi? Ili pak milijarde eura koje nam je EU dodijelio iz strukturnih fondova?

Politička kultura temelji se na odgovornosti za javnu riječ. Nismo jedini koji smo u tome posrnuli. Ljudi se još sjećaju kako je Carla Del Ponte, bivša glavna tužiteljica Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, tvrdila da se odbjegli general Ante Gotovina skriva u nekom od samostana u BiH. Govorila je neistinu, proizvoljno spekulirajući glasinama koje su dopirale do nje. I? Nikom ništa. Glavna tužiteljica, koja se godinama poigravala sudbinama ljudi, lagala je „bez dlake na jeziku“. To je, kao što znamo, uobičajena praksa u politici i navodno neovisnom pravosuđu, na globalnoj i regionalnoj razini.

Potpuni krah političke kulture moguće je osujetiti samo istinom za kojom kronično vapi ova zemlja. Izbori su neregularni ako je javnost obmanuta neistinama političkih grupacija koje se njima svakodnevno nadmeću. Jedna iznimno čitana rubrika u kultnom Hrvatskom tjedniku, likvidiranom kad i Hrvatsko proljeće 1971., nazivala se „Karte na stol“. Danas bi se takva rubrika mogla zvati „Otvorite ladice“. Prava istina najmanje je što hrvatska javnost zaslužuje. Na sadašnjoj razini političke kulture ujedno i najviše.