Zloglasni pojam „korupcija“ najčešće je izgovarana riječ u hrvatskoj svakidašnjoj društvenoj i političkoj praksi. Kao parazit uvukla se u sve pore života, od gospodarstva, politike i pravosuđa do sporta, kulture, zdravstva i prosvjete. Svrstani smo među korupcijske velesile i razmjerno broju stanovnika držimo čelno mjesto u EU-u. Iako se borba protiv korupcije u političkoj frazeologiji proglašava „bitkom svih bitaka“, izjednačenoj sa savezničkim iskrcavanjem u Normandiji u Drugome svjetskom ratu ili Olujom u Domovinskom ratu, ona ipak hrabro odolijeva jer je duboko ukorijenjena u našoj tradiciji i tretirana gotovo kao nacionalna baština. Zvuči zlokobno, ali korupcija je u genima znatnog dijela hrvatske populacije.

U finskom jeziku ni u svakidašnjoj praksi, primjerice, nije postojala riječ „korupcija“ pa su morali preuzeti englesku riječ „corruption“ kako bi objasnili njima gotovo nepoznatu pojavu. U nas mnogi u korupciji ne vide išta loše. Ako netko nekome pogoduje („svoj svome!“) i u tome obje strane dobro prođu, zašto osporavati obostranu dobrobit? Teškoće nastaju tek kad jedna strana u tom „dilanju“ lošije prođe, smatra se prevarenom i razotkriva je pred javnošću. Policijski istražitelji uključuju se kad su im neke transakcije sumnjive, kad dobiju „mig“ ili kad ih na to upozore mediji i strane službe. Reagiraju i na dojavu onih koji se u korupcijskim poslovima smatraju oštećenima pa prijavljuju onoga tko ih je prevario, što je početak odmatanja korupcijskog klupka. Tada počinju „izvidi“, možebitne kaznene prijave i dugogodišnje sudske trakavice.

Tradicija lopovluka

Korupcija je zamjenska riječ za lopovluk, a lopovluka je na našim prostorima bilo oduvijek, samo su se nazivi mijenjali i prilagođavali suvremenim okolnostima. Lopovluk zvuči prostački, a korupcija je sofisticiraniji pojam jer se pripisuje liberalnom kapitalizmu u koji smo, tobože, nedavno zakoračili. Zapravo je riječ o različitim vrstama bezakonja, razmahanijem u zemljama čije zakone svatko tumači na svoj način, a pridržava ih se na mahove ili samo u krajnjoj nuždi.

Lopovluk na ovim prostorima ima povijesni kontinuitet. U razdoblju Drugoga svjetskog rata ustaše su protjerali Židove iz njihovih stanova u koncentracijske logore, a nakon toga su se uselili u njihove luksuzne domove. Potom je partizanska vojska porazila i likvidirala ustaše, a vojni čelnici, najzaslužniji za ratne pobjede, uselili su se u prethodno otete židovske stanove. Pogodovalo se ratnim herojima i političkoj nomenklaturi. Poznata je anegdota kako je novi useljenik u bivši prostran židovski stan na Zrinjevcu zahtijevao da mu se izbruse parketi u dnevnom boravku kako se njegovoj kozi, hranjenoj lišćem zrinjevačkih platana, ne bi klizalo na ulaštenom parketu.

Zaslužnicima se nisu dijelile samo židovske vile, nego i nazivi ulica. Tako je slavni zagrebački gradonačelnik Adolf Mošinsky izgubio svoju ulicu, jednu od najljepših u Zagrebu, preimenovanu u Ulicu Vladimira Nazora, prvog predsjednika Narodne Republike Hrvatske. Pjesnik i političar uselio se u židovsku vilu, sličnu onoj iz kakve je potekao u rodnim Postirama na Braču.

Državna otimačina

Uspostavom nove vlasti 1945., prema boljševičkim načelima razvlaštenja klasnih neprijatelja, započela je državna otimačina privatnog vlasništva. Od stambenih zgrada i poljoprivrednih dobara do manjih i većih poduzeća, nazvana nacionalizacijom (izvlaštenjem) ili podržavljenjem. Nečije je preko noći postalo ničije, odnosno „društveno“, a teško stečeno prijeratno privatno vlasništvo otela je država.

Bivša država začetnik je perfidnog i masovnog lopovluka. „U ime naroda“ prisvajala je tuđe i dodjeljivala odabranima. Velikim dijelom ukida se privatno vlasništvo i uvodi pojam „stanarskog prava“ pa se ni jedna vila komunističkih moćnika nije mogla smatrati privatnim posjedom, nego samo boravištem s „pravom na stanovanje“.

Na Brijunima su postojale Titova, Kardeljeva i Rankovićeva vila, a radnička klasa nije se mogla ni približiti elitnim lokacijama na kultnom arhipelagu. Šetnica u Opatiji (Lungomare) naprasno je prekinuta da bi se Branku Mamuli od njegove vile omogućio izravan pristup moru. U svakoj republici i pokrajini bivše države Tito je raspolagao luksuznom vilom, ne daj Bože njegovim vlasništvom. Državni lopovluk sustavno se razvijao gotovo pola stoljeća, a pogodovanje i korupcija bili su način života protiv kojeg se nitko nije usudio ni pisnuti.

Kontinuitet lopovluka

Uspostavom hrvatske države većina se ljudi ponadala da je lopovluku i bezakonju došao kraj i da ćemo sada – „svoji na svome“ – zakoračiti u novo doba, u kakvom civilizirana Europa živi već cijelo stoljeće, osobito kad je posrijedi privatno vlasništvo. Dio povijesnih nepravda, koje su se mogle dokazati, ispravljen je ozakonjenjem prava na povrat imovine, barem kad je riječ o nekolicini preživjelih nasljednika. Nekadašnja stanarska prava kupljena su u bescjenje, dok današnje mlade generacije imaju samo teoretske izglede da legalnim putem priskrbe krov nad glavom.

Vodeći predstavnici nove hrvatske vlasti slijedili su tradiciju svojih prethodnika, održavajući u samostalnoj Republici Hrvatskoj povijesni kontinuitet lopovluka. Počelo je s nakaradnom pretvorbom kad je ničije opet postalo nečije, zna se i čije, a nastavilo se megalopovlucima. Nije se ostvario Tuđmanov projekt da Hrvatsku predvodi „200 najbogatijih obitelji“, ali je uspjela masovna otimačina svega vrijednog preostalog od socijalizma. Rođena je klasa hrvatskih oligarha.

Kad si nositelj vlasti, bilo bi suludo da zanemaruješ svoj stambeni smještaj pa se pokojni Gojko Šušak raskomotio u vili na Šalati koju je prethodno bio zaposjeo Milutin Baltić. Josip Manolić i Franjo Tuđman dobili su vile u nekadašnjoj ulici Adolfa Mošinskog, preimenovanoj u Ulicu Vladimira Nazora. Takve su se kuće mogle priskrbiti jedino predanim radom u socijalizmu.

Najčudnije je, ipak, što se nakon svega čudimo današnjoj korupciji usađenoj u gene svih vlastodržaca i njihovih sljedbenika na ovim prostorima već punih osamdesetak godina. Jedina je utjeha što je naša borba protiv korupcije/otimačine/lopovluka/krađe i bezakonja žešća od obrambenog rata Ukrajine protiv Putinova pokušaja otimačine tuđe zemlje.