Nadam se da još ima onih koji se sjećaju ferijalne krilatice „Upoznaj svoju domovinu da bi je više volio!“, popularne, obećavajuće i relativno jednostavno ostvarive u bivšoj državi. Vrijedi li ta propagandistička krilatica i danas, kad imamo svoju državu? Imamo li priliku i mogućnosti upoznati Hrvatsku „da bismo je više voljeli“, osobito njezinu kulturnu i prirodnu baštinu koja zadivljuje strane posjetitelje, a kod domaćina pobuđuje domoljubni ponos?

Da pojednostavimo: može li danas hrvatska obitelj prosječnih primanja odvesti svoju djecu – barem na produženi vikend – u Dubrovnik, Opatiju, Rovinj, u Nacionalni park Plitvička jezera ili Nacionalni park Krka, na krstarenje jadranskim otocima? „Da upoznaju domovinu kako bi je još više voljeli“?

Sa sadašnjim cijenama turističkih usluga i uzevši u obzir prosječnu plaću – vrlo teško, gotovo nemoguće. Na posjet vodećim hrvatskim turističkim odredištima djeca će morati pričekati do životne dobi kad će si sama moći priuštiti tu ekskluzivu. Jer upoznavanje vlastite zemlje za mnoge je njezine stanovnike postalo financijski nedostižno.

Dubrovačko poraće

Na promociji knjige Berte Dragičević „Fragmenti sjećanja na dubrovačku ratnu 1991. godinu“, potkraj srpnja u Dubrovniku, prisjećam se posjeta najljepšem gradu na Sredozemlju prije više od 30 godina, neposredno nakon njegova oslobođenja od velikosrpske okupacije u jesen 1992.

U izranjavanom gradu, utišanom do bezglasnosti, nema turista, a Dubrovčani iz svojih domova izlaze u javni prostor samo kad je nužno. Grad je sablasno prazan, stanovnici kao da nemaju snage suočiti se s posljedicama najvećeg urbicida u Europi poslije Drugoga svjetskog rata, počinjenog nad svjetskom kulturno-povijesnom baštinom pod zaštitom UNESCO-a.

Što se, zapravo, dogodilo najpotpunije dočarava knjiga „Dubrovnik…“, remek-djelo umjetničkog fotografa Damira Fabijanića, s veličanstvenim snimkama istih kulturno-povijesnih spomenika prije i poslije razaranja koje zorno prikazuju razmjere tragedije. Mislim da bi svaki Dubrovčanin, ali i svaki domoljub, morao posjedovati tu knjigu koja ima značenje jednako onom koje molitvenik ima za vjernike.

Sjećam se tih prvih poratnih posjeta Dubrovniku, odsjedanja u kultnom hotelu Excelsior na čijem su pročelju duboki ožiljci granatiranja, u apartmanu 5A s pogledom na Staru gradsku luku (Porporelu) i Lokrum, koji sam si mogao priuštiti jedino tada – i nikad više. Gospođa Mila, legendarna šefica recepcije i primjer rijetke ljubaznosti „stare hotelijerske škole“, ispričavala se što u apartmanu nema nikakvog toaletnog pribora, a i „lancuni“ su prijeratni, s ponekom „bužom“ i zakrpom… Svi koji su u poraću posjećivali Dubrovnik doživjeli su ono što se vjerojatno više nikad neće ponoviti: susrete sa sjetnim, sretnim i ponosnim stanovnicima grada u kojem su preživjeli unatoč ili usprkos brutalnoj agresiji. Sve je bilo otužno, ali grad je bio oslobođen. Susreti s rijetkim posjetiteljima bili su popraćeni neskrivenim oplakivanjem razorene spomeničke baštine, iznimnom gostoljubivošću domaćina i pronalaženjem rijetkih mjesta na kojima se mogla popiti kava ili nešto pojesti.

Tri desetljeća poslije

Danas, tridesetak godina poslije, u Dubrovniku se ne zamjećuju posljedice ratnih razaranja. Spomenička baština najvećim je dijelom obnovljena, a grad teži razvoju elitnog turizma, započetog osnutkom Jadranskih luksuznih hotela i vraćanjem jedinstvenog srednjovjekovnog grada na turističku kartu svijeta. To pretpostavlja visoke cijene hotelskog i apartmanskog smještaja, ugostiteljskih i drugih usluga. Dubrovnik je najskuplje odredište na jadranskoj obali, mjerljivo još jedino s Opatijom, a visoke su cijene – prema svjetskim mjerilima – opravdane i nužne.

Jedinstvenost Dubrovnika u svjetskim razmjerima opravdava skupu uslugu, dostupnu platežnim mogućnostima dobrostojećih inozemnih gostiju. Nema nikakva razloga da Dubrovnik bude jeftiniji od Venecije, Firence, Monte Carla ili Ibize. To je problem jedino za skromnije domaće posjetitelje – zapravo, za one koji priželjkuju da to budu – kako bi svojoj djeci pokazali grad svrstan na popis svjetske kulturne baštine kojim se ponosi cijela zemlja.

Donekle je to moguće u izvansezonskim mjesecima – kad je Dubrovnik zapravo najljepši – ali je nespojivo sa školskim obvezama školaraca. A jedna od kulturoloških obveza svakog djeteta trebala bi biti upoznavanje kulturno-povijesnih znamenitosti Dubrovnika. Da bi ih vidjeli, neki dalekoistočni turisti iz Japana, Južne Koreje i Kine prevaljuju pola zemaljske kugle, a nakon povratka kući snimljene prizore pokazuju svojim prijateljima i tako regrutiraju nove posjetitelje. Dubrovnik je jedna od nezaobilaznih točaka na turističkoj karti svijeta. Paradoksalno: onima kojima je najbliži zapravo je najnedostupniji.

Ministrica turizma Nikolina Brnjac ne skriva optimizam i zadovoljstvo kad navodi da se broj gostiju iz Japana povećao 187 posto, iz Kine 212 posto, iz Indije 96 posto, iz Kanade 96 posto, a iz Južne Koreje čak 478 posto. Ne raspolažemo podacima koliko će hrvatskih kontinentalaca ove godine smočiti noge u Jadranu.

U lovu na rekorde

Domaći su turisti, čini se, najmanje važni. Turistički djelatnici, u vječitoj utakmici s rekordnom 2019., usredotočeni su na nove rekorde. Sve su oči uprte u turizam, vodeću gospodarsku granu o kojoj najviše ovisi punjenje proračuna, čime se Vladi pruža prilika da paradira svojom velikodušnošću i povećava plaće koje su među najnižima u Europi i potplaćenima omogući puko preživljavanje.

Turizam je izdašna gospodarska grana koja zasjenjuje gorku istinu da smo zemlja orijentirana pretežno na rentijerstvo i pružanje usluga, a proizvodnju smo toliko obezvrijedili i marginalizirali da se nužno moramo zapitati: što mi, osim časnih poslovnih iznimaka, uopće proizvodimo?

Dobijemo li utakmicu s rekordnom 2019., našem turističkom trijumfalizmu neće biti kraja. Nitko se neće sjećati vremena kad su obitelji prosječnih primanja kretale fićekom ili „malim divom“ (R4) na more, a djeca su – kako se prisjeća jedna moja zadarska prijateljica, sudionica tog vremena – na plažama jela paradajze/rajčice/pomidore i kruh namazan paštetom. I upoznavala svoju domovinu da bi je više voljela.