Ako se družba Tomislava Tomaševića, koja upravlja Gradom Zagrebom, odmorila od iscrpljujuće borbe za nacionalne i europske parlamentarne fotelje, a Sandra Benčić stjecajem okolnosti nije postala hrvatska premijerka niti je zamijenila Ursulu von der Leyen na mjestu predsjednice Europske komisije, vrijeme je da prionu na posao za koji su izabrani (i plaćeni). Da se – u granicama svojih mogućnosti – napokon počnu brinuti o glavnom gradu države. Mogu oni to, ne samo zato što su iz stranke Možemo!, nego i zato što su mladi i puni ambicija, a vjerojatno se još sjećaju i svojih predizbornih obećanja u koje su Zagrepčani, najlakovjerniji glasači u državi, otprve povjerovali.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević obavijestio je javnost da – izgradnjom osam kapitalnih objekata – u Zagrebu počinje investicijska renesansa. I to baš u četvrtoj godini mandata, kad neskriveno očekuje još jedan u kojem on i družba planiraju dovršiti kapitalne objekte. Do kraja godine očekuje se i donošenje Generalnog urbanističkog plana (posljednji, spomena vrijedan, donesen je 1907., a kreirao ga je, uz pomoć svojih suradnika, genijalni Karlovčanin Milan Lenuci). Bez donošenja Generalnog urbanističkog plana svaka je rasprava o razvoju grada puko naklapanje. Nasreću po možemovce, gradnju jednog od kapitalnih objekata – obnovu Paromlina – počeli su prije njegova donošenja, tako da za taj promašaj, u koji će ulupati 80-ak milijuna eura, neće snositi nikakvu odgovornost.

No okrenimo se budućnosti i Tomaševićevim kapitalnim projektima. To su već navedeni Paromlin, obnova Doma sportova, bazen u naselju Špansko, Sarajevska ulica, naselje Podbrežje, obnova Kina Europa, Heinzelova ulica i novi stadion u Kranjčevićevoj ulici.

Nije posve jasno tko je te projekte odabrao i proglasio ih kapitalnim. Kad je riječ o vjerojatnoj okosnici budućeg razvoja grada, valjda bi nešto trebali reći i građani, možda čak i na referendumu, ali i stručnjaci s različitih područja kojima Zagreb obiluje. I koje, u pravilu, nijedna vlast ništa ne pita. Kao da je glavni grad države privatni posjed vladajuće garniture u koju se slijeva sva pamet kojom grad raspolaže.

Od Većeslava Holjevca i Milana Bandića do Tomislava Tomaševića nitko nije predložio rješavanje najvećeg zagrebačkog problema – željezničke pruge kojom je grad podijeljen na dvije prometno nepovezane cjeline. Nitko ne želi prihvatiti Lenucijevu tezu da se željeznica treba prilagoditi razvoju grada, a ne grad razvoju željeznice. Tomašević je imao jedinstvenu priliku da predloži integriranje grada prelomljenog željezničkom prugom. Ali on to ne svrstava u prioritete razvoja Zagreba. Svaka čast za obnovu kina Europa i Doma sportova, izgradnju naselja Podbrežje i bazena u Španskom, ali jesu li to projekti važniji od rješavanja željezničke pruge? Pruga, pruga i jedino pruga može biti početak renesansnog razdoblja Zagreba. Poštovani možemovci, poštujte Lenucija.

Neshvatljivo je da gradonačelnik u kapitalne i prioritetne probleme Zagreba na svrstava obuzdavanje vandalskog uništavanja spomeničke jezgre tzv. grafitima. Kulturno-povijesni dio grada koji tvori njegov identitet desetljećima se sustavno skrnavi psihodeličnim šaranjem po pročeljima zaštićenih spomeničkih zgrada, prepuštenih nekažnjenom divljaštvu pretežito maloljetnika koji ne prezaju unakaziti ni tek obnovljene zgrade koje zablistaju svojom nekadašnjom ljepotom. Slušao sam zgrožene strance kako komentiraju taj njima neshvatljiv urbani barbarizam, nepoznat u Europi, ali i u mnogim hrvatskim gradovima.

Zagreb se doima kao glavni grad urbanih delinkvenata, a gradonačelnik i policija to mirno promatraju i ne smatraju se pozvanima da uvedu drastične kazne za počinitelje. Neophodna je hitna i učinkovita suradnja policije i gradskih struktura kako bi se napokon stalo na kraj tom divljaštvu. Je li to moguće? Ljubazno molim da mi se na to ne odgovori kako je riječ o poslu koji bi trebali obavljati komunalni redari.

Ponašanje Vlade jednako je neshvatljivo. Ne smatra li da je podijeljenost glavnog grada željezničkom prugom i sustavno uništavanje spomeničke baštine i njezin problem, a ne samo gradskih vlasti, onda Vlada ne zaslužuje da Zagreb smatra glavnim gradom države. Vlada, čini se, posredno uživa u takvom stanju jer je to prigoda da se prstom upire u nesposobnost i nezainteresiranost možemovaca i omalovažava njihova politička opcija. To što je Zagreb slučajno i glavni grad države, manje je važno. Vlada je uzurpirala Markov trg za svoje sigurnosno-parkirne potrebe i tako onemogućila normalno funkcioniranje Gornjeg grada.

Zagrepčani – preciznije bi bilo reći stanovnici Zagreba – čudna su sorta ljudi. Neprestano kukaju kako je grad ljeti sav raskopan, a promet otežan. A kad bi se infrastrukturno i prometno krajnje zapušten Zagreb trebao obnavljati? Zimi? Iz klimatiziranih prostorija „dežurnih narikača“ izostaje minimum razumijevanja za radnike koji na paklenoj vrućini popravljaju pruge, mostove, mijenjaju vodovodne i kanalizacijske cijevi, asfaltiraju derutne ulice te pokušavaju osposobiti grad za normalno funkcioniranje. Tipični gradski cendravci ne uviđaju da bez stranih radnika koji rade najteže poslove ne bismo popravili ni dio onog što je gradu potrebno da bi građanima bio omogućen normalan život.

Volimo li doista svoj grad, trebalo bi nas veseliti svako obnovljeno pročelje i konstrukcijska obnova važnih institucija – od kulturnih i znanstvenih do prosvjetnih i pravosudnih. Radi se užurbano, najviše na državnim institucijama. Očito se u zadanim rokovima nastoji potrošiti novac dobiven iz europskih fondova za saniranje posljedica potresa. Zahvaljujući među ostalim i Nepalcima, Filipincima i drugim stranim radnicima.

Zagreb je obnovio oko 90 posto javnih zgrada i infrastrukture stradale u potresu, što je velik i uspješan posao i u čemu se pokazao mnogo uspješnijim od države.

Gradonačelnik Tomašević iznimno je ponosan što su prvi put nakon 13 godina stabilizirane gradske financije. U prijevodu to znači da se više ne krade kao nekad. To ipak nije razlog da se još jedanput – prije nego skočimo u novi bazen u Španskom – ne razmisli o tome što su kapitalni objekti za preporod grada.