Razdoblje u kojem živimo doista se ne bi moglo nazvati Belle Époque, pojmom koji označava godine nakon završetka Francusko-pruskog rata 1871. i početka Prvoga svjetskog rata 1914. Francuzi, ali i mnogi drugi Europljani, 30-ak godina 19. stoljeća i 10-ak godina 20. stoljeća živjeli su u miru i relativnom blagostanju. Gospodarstvo se ubrzano razvijalo, a snažan procvat kulture i umjetnosti opravdavao je naziv Lijepog doba, u povijesnom slijedu nedostižnom do danas.

Vrijeme u kojem danas žive Europa, Hrvatska i cijeli svijet daleko je od Belle Époque. Prije bi ga se moglo nazvati kataklizmičkim dobom u kojem se svijet klati na rubu nepredvidivih katastrofa, od prijetnja nuklearnim uništenjem do dramatičnih klimatskih promjena koje ugrožavaju život na planetu. Ratovi, iako nemaju predznak globalnih, razbuktali su se po svim kontinentima, od Europe i Afrike do Azije, a u ovom trenutku kraj im se i ne naslućuje.

Hrvatska, na jednom od geostrateški najosjetljivijih područja u Europi, tek je potkraj 20. stoljeća – izranjavana i opustošena velikosrpskom agresijom – izašla iz rata, a s tim traumatskim iskustvom već svjedoči novim ratnim pustošenjima i masovnim stradavanjima nevinih ljudi. Čak i u ovom blagdanskom ozračju, na prijelazu iz jedne teške godine u drugu, možda još neizvjesniju, nad naciju su se nadvile sjene zabrinutosti i tmurnih misli koje nikako da ustupe mjesto vedrom raspoloženju i optimizmu.

U kratkom razdoblju pogodilo nas je previše tragičnih događanja, od pandemije covida-19 do razornih potresa u Zagrebu i na Banovini, ali i drugih prirodnih katastrofa, sve do najnovije tragedije u zagrebačkoj Osnovnoj školi Prečko. Cijela nacija kao da se pita: „Dokle?“ Ili: „Što je sljedeće?“

Kako se nositi s kolektivnom psihozom izazvanom tragičnim događajima na koje možemo utjecati neznatno ili nikako? Ljudi plaču pred Osnovnom školom Prečko, pred televizorom gledajući užasna stradavanja na Bliskom istoku i u Ukrajini, a o jednako pogubnim afričkim ratovima jedva da su obaviješteni.

Tragedija u Osnovnoj školi Prečko pobuđuje cijeli niz zastrašujućih pitanja na koje ne znamo odgovor. Koliko psihopata, teških ovisnika i beskrupuloznih pripadnika krim-miljea šeće našim ulicama i parkovima, ulazi u tramvaje, kafiće i škole, provaljuje u stanove, eksplozivom razara bankomate, krade automobile? Koliko je onih koji pljačkaju poštanske urede ili trgovine, oružjem zastrašuju zaposlenike i reketare privatne poduzetnike? Koliko kamatara prijeti svojim dužnicima?

S nadležnih mjesta stižu umirujući odgovori o sigurnoj zemlji s tek ponekom incidentnom situacijom. Ipak, svaka nova tragedija opovrgava ta neuvjerljiva apaurinska objašnjenja koja nemaju veze sa stvarnošću u kojoj je vršnjačko nasilje i zlostavljanje žena u porastu, a društvenim mrežama nezaustavljivo se šire fotografije o seksualnom zlostavljanju čak i maloljetnika. Nogometni stadioni nalik su na gladijatorske arene u kojima se glavne borbe vode na tribinama, a sporedne na terenu.

Najviši dužnosnici – maskirani u stranačke odore i s nepomirljivim svjetonazorskim i političkim razlikama – vode iscrpljujuće verbalne ratove u društveno duboko podijeljenoj zemlji. Uzaludno se nadaju da će žestinom retoričke agresije pridobiti većinu pristaša, ne shvaćajući da kod normalnih ljudi izazivaju samo prezir i zgražanje.

Zato potpuno razumijem svog dugogodišnjeg prijatelja, velikog splitskog arhitekta i akademika Dinka Kovačića koji kaže da je sve loše vijesti – od bolesti i pogibija do svađalaštva i prostakluka – jednostavno otklonio od sebe. „To malo godina što mi je preostalo, želim provoditi u miru, radosti i blagosti, pošteđen neprestanog ‘granatiranja’ tragedijama i nedoličnim ponašanjem pojedinaca. Sve tužno, grubo i ružno odmičem od sebe, a od života uzimam samo ono ljupko, etično i zabavno. Cijeli sam život projektirao kuće namijenjene radosnom življenju, ljepoti i ugodi, smijehu i pjesmi. Mislim da u ovim poznim godinama zaslužujem barem toliko da se okružim radošću koja mi je dostupna, da slušam pjev ptica i simfoniju morskih valova koji se razbijaju o stijene, da promatram vedro nebo iznad Marjana ili procvat neke biljke… Volim ‘tiće’ i ‘pismu’, ljude okrenute pozitivi i vedrini, kojima prva rečenica ne počinje prepričavanjem vlastitih boleština ili upiranjem u društvene naopakosti. Ima oko nas još ljepote koju treba znati prepoznati, ne ranjavajući se tragedijama na koje ne možemo utjecati. Ondje gdje bih mogao pomoći, odmah bih pomogao, ondje gdje sam nemoćan odmičem se kako bih još malo uživao u radosti življenja…“

Ovo je slobodno prepričan razgovor s dragim prijateljem, umjetnikom i humanistom koji je svoj aktivni život posvetio projektiranju kuća radosnog življenja i edukaciji studenata arhitekture. Zaokupljen pticama u svome domu na Marjanu, susreće se i razgovara s ljudima s kojima može podijeliti radost življenja, koje voli i koji ga vole.

Svjestan je da živimo u „nelijepom vremenu“, ali ne želi postati njegovim zarobljenikom. Zahvaljujući svom golemom životnom iskustvu uviđa da se nacijom poput virusa širi kolektivna psihoza i depresija.

Možemo li iz jednog primjera, koji se na svoj način odmiče od tragičnih posljedica psihopatskog ponašanja „gospodara života i smrti“ koji iz svojih udobnih fotelja tjeraju ljude u pogibelj, izvući neku pouku? Možemo li sebe i svoje potomstvo zaštititi od nakaznosti svijeta u kojem živimo? U kojem jedan psihopat stotine tisuća svojih sunarodnjaka šalje u smrt, a pritom udomljuje jednako takvog psihopata, kukavičkog bjegunca koji je prije bijega iz zemlje pobio tisuće pripadnika vlastita naroda i pobacao ih u masovne grobnice?

Ako postoje pročistači za otpadne vode, možda i za ljudsku vrstu postoje filteri kojima se u internetski umreženu svijetu može barem količinski ograničiti unos tragedija u naše ionako izranjavane živote? Filtrirati nakaznosti kojima smo izloženi, koje nismo skrivili i koje ne možemo spriječiti? To ne isključuje vapaj za boljim svijetom ili boljom Hrvatskom, prosvjed i otpor, ali najprije treba znati kako pokraj tolikih zala sačuvati sebe. Jer je vrijeme Belle Époque nepovratno prošlo. Ali ne i nade u sutrašnjicu bolju od današnjice.