Urušavanje jednog zida zgrade na uglu Maksimirske i Kuhačeve ulice, u kojoj sam kao podstanar s kćeri živio od početka do sredine 90-ih godina prošlog stoljeća, osim intimnih prisjećanja potaknulo me i na razmišljanje o općem stanju stambenog fonda u Zagrebu, osobito u njegovu središtu. Uglovnica koja se uklanja, kako bi na njezinu mjesto bila izgrađena moderna višekatnica, već je prije tridesetak godina – kad smo u njoj stanovali – bila u derutnom stanju, kao i znatan dio loše održavana stambenog fonda u Zagrebu.

Stanarsko pravo, kao jedna od najhvaljenijih socijalnih kategorija bivšeg režima, omogućilo je zanemarivanje prijeko potrebnog kolektivnog održavanja zgrade i svih sadržaja zajedničkog življenja. Stanari su bili usredotočeni na uređenje vlastita doma, a sve zajedničko – od pročelja, stubišta i lifta do dvorišnih prostora – bilo je zanemareno i prepušteno propadanju.

Stanarsko pravo, u osnovi izjednačeno s vlasništvom, dijelom ostvareno i na otimačini tuđih stanova, ponajviše židovskih čiji su vlasnici stradali u holokaustu, bilo je lišeno odgovornosti za zajedničko dobro pa je veći dio kulturno-povijesne jezgre Zagreba u derutnom stanju, dodatno unakaženom grafiterskim vandalizmom. Nije teško pretpostaviti kako se živi iza oronulih secesijskih ili historicističkih pročelja, u zgradama trošnih prozora, rasklimanih roleta, prijetećih krovova i klimavih dimnjaka, u stanovima s prastarom sanitarno-instalacijskom opremom. Potres je dodatno oštetio „zubom vremena“ nagrizene zgrade, razotkrivši u kakvom je stanju cjelokupni stambeni fond hrvatske metropole.

Za zaštitu i očuvanje kulturno-povijesne baštine koja tvori identitet Zagreba zadužen je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode. Kako ju je očuvao i zaštitio vidljivo je svakom prolazniku koji prošeće spomeničkom jezgrom. Jedino čega nikad ne nedostaje mnoga su upozorenja, isprike i objašnjenja koja bi trebala opravdati nemoć i jalovo djelovanje tako važne institucije.

Pamti li itko javne apele, prosvjede pa i ostavke odgovornih ljudi koji su kao povjesničari umjetnosti i stručnjaci drugih profila zaduženi da „vrište“ nad situacijom u kojoj se nalazi grad? Ništa nije lakše od proglašenja kuće stare stotinjak godina zaštićenim spomenikom kulture, bez jasnih kriterija – osim impresivne starosti – o njezinoj spomeničkoj vrijednosti.

Ignorira se notorna činjenica da su se i prije stotinjak godina, jednako kao i danas, gradile dobre i loše kuće. Budimo iskreni: te loše kuće, makar bile i stogodišnje, treba srušiti i na njihovom mjestu izgraditi suvremene objekte primjerene našem dobu, u skladu s najvišim urbanističkim i arhitektonskim standardima. Nekritičan odnos prema trošnim kućama „visoke starosti“, nedodirljivim spomenicima u kojima ljudi žive kao u 19. stoljeću, vrhunac je licemjerja tzv. čuvara spomeničke baštine.

Prema procjenama nekih stručnjaka, tridesetak posto zaštićenog stambenog fonda u Zagrebu „zrelo je“ za rušenje. Tzv. konstrukcijske obnove nakon potresa i lickanje pročelja, s potpunim zanemarivanjem začelja zgrada i dvorišta, skuplje je od interpolacijske izgradnje suvremenog objekta. U Zagrebu postoji 18 donjogradskih blokova zgrada s visokovrijednim unutarnjim prostorima devastiranim gradnjom garaža, šupa i ilegalnih odlagališta otpada.

Ako je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode – osim za spomeničku baštinu – zadužen i za očuvanje prirode, zašto je dopustio potpunu devastaciju podsljemenske zone, Vrbika i Ksaverske doline, na kojoj su osvanule arhitektonske rugobe kao što je Institut za medicinska istraživanja?

Neprestano lažemo sami sebe. Jedan od najvećih uzroka mnogih „crnih rupa“ i favelovskih ugođaja u Zagrebu opravdava se neriješenim imovinsko-pravnim odnosima. Smije li grad sebi dopustiti da bude talac nekretninskih špekulanata? Takvi su primjeri „crnih rupa“ Martinovka, izravni nastavak Zelene potkove koja bi trebala biti zagrebački City, Trnje, Trešnjevka i mnoge druge četvrti, prepune slamova i neiskorištenih prostora za investicijski zamah koji bi gradu donosio visoke prihode.

Ugledni hrvatski arhitekt i urbanist Borislav Doklestić, u raspravi s pariškim kolegom Christopheom Najdovskim, razmotrio je kako se imovinsko-pravne zavrzlame, glavne kočnice razvoja urbanizma i arhitekture, rješavaju u Parizu. Ako nam Pariz i po čemu može biti uzor.

Za to je potrebna politička volja, vizija i puno energije. Pariz je pojedine dijelove grada proglasio „područjem posebnog društvenog interesa“, odnosno „zonom dogovornog uređenja grada“, što podrazumijeva da su gradski interesi iznad interesa špekulanata nekretninama s „neriješenim imovinsko-pravnim odnosima“.

Da bi se to ostvarilo treba imati autoritativnu i stručnu gradsku instituciju, kakva je nekad bio Zavod za izgradnju grada. Takva bi ustanova mogla utjecati na donošenje Zakona o izvlaštenju kojim bi se špekulantima, nakon vještačenja stručnjaka, korektno isplatilo njihovo vlasništvo, novac deponirao u banci, a oni bi se u određenim omjerima namirili nakon završetka maratonskih gruntovčanskih procesa. Prilično jednostavno pa bi to mogla razumjeti i sadašnja gradska uprava.

O gotovo istovjetnom načinu rješavanja „crnih rupa“ , uzrokovanih sebičnim i bezobraznim špekulantskim odnosom vlasnika pojedinih nekretnina koji ucjenjuju grad, govorili su i naši poznati arhitekti Puljiz i Medić s nizozemskom adresom, vlasnici uglednog arhitektonskog studija. Grad osigurava zakonsko izvlaštenje vlasnika slamova, s obrazloženjem da takvi prostori nagrđuju izgled grada. Sve po zakonu i s korektnim obeštećenjem. Što priječi Zagreb da slijedi europske uzore umjesto da u središtu grada ima jakuševečku poslovnicu?

Gradska uprava, Zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, ustanova koja bi se bavila planskim razvojem grada i srozanom urbanizmu vratila prijašnji ugled, pojedinci i institucije trebali bi ujediniti snage i Zagreb trgnuti iz letargije kojom tone u provincijalizam i propada pred očima svojih građana. Incident sa srušenim zidom stare kuće u Maksimirskoj ulici – nasreću bez težih posljedica – pokazatelj je da će na tom mjestu biti izgrađena kuća primjerena stambenim standardima našeg doba. Takvih je prigoda u Zagrebu na tisuće, a mogle bi promijeniti izgled grada koji se urušava pred našim očima.