Susjede kao i rodbinu ne možeš birati. Imaš li malo sreće, uljepšat će ti život, imaš li peh zagorčavat će ti ga dok je tebe i njih. Ta jednostavna spoznaja, temeljena na provjerenim iskustvima, primijeni li se na susjedne države, ima i šire značenje. Tu smo gdje smo, a to znači da ćemo susjedstvo zauvijek dijeliti sa Srbijom, što samo po sebi ne bi trebalo biti ništa loše da tom državom – i nakon Slobodana Miloševića, začetnika tragičnog rata u bivšoj Jugoslaviji – i danas ne vladaju mali miloševići, njegovi vjerni sljedbenici neskloni civiliziranim susjedskim odnosima kojima bi se prevladavale ratne traume.

Znamo što se dogodilo u nedavnoj prošlosti, kad smo bili izloženi velikosrpskoj agresiji i pokušaju prisvajanja vjekovnog hrvatskog teritorija. I koliku smo žrtvu podnijeli da bismo se obranili od srpskih ekstremista i zločinačkih dijelova jugoslavenske armije. Branili smo se goloruki, uz embargo na uvoz oružja, bez pomoći svijeta kakvu danas prima Ukrajina, izložena ruskoj agresiji. Među zagovornicima okupacije dijela Hrvatske bio je i sadašnji srpski predsjednik Aleksandar Vučić koji se u okupiranoj Glini 1995. jasno očitovao o svom snoviđenju velike Srbije. Legendarni srpski novinar Milojko Pantić, najveći kritičar Aleksandra Vučića, naziva ga „Arkanovim suborcem i Šešeljevim učenikom“.

O čemu mi danas – glumeći politički dijalog – zapravo razgovaramo, bez obzira na to je li riječ o navodnoj špijunskoj aferi, nepoželjnim osobama, graničnom zlostavljanju ili bezobrazluku nekog „troprstića“ u Kaštel Lukšiću? I zašto uopće razgovaramo kad znamo tko nam je susjed na istočnim granicama države s kojom je svaki politički dijalog – sve dok je sadašnja nomenklatura na vlasti – besmislen. Gubitak vremena i energije, nemoguća misija i ugrožavanje vlastita dostojanstva. Današnja Srbija nije sugovornik vrijedan ozbiljnog političkog razgovora. Susjedski, čak i dobrosusjedski odnosi Hrvatske i Srbije mogu se održavati u gospodarskim, kulturnim i sportskim aktivnostima, u kojima prevladavaju ljudi bitno drukčijeg svjetonazora i interesa nego u politici teško shvatljive dvoličnosti, mitomanije i neobuzdana hegemonizma.

Hrvatska bi se trebala prisjetiti stare kineske uzrečice „Molim vas da nas ne primjećujete“ i potpuno ignorirati provokacije lansirane iz vrhova srpske vlasti ili iz Dodikove srpske paradržavice u BiH, kojom je međunarodna politika nagradila Srbiju za zločine počinjene u tom dijelu bivše države. Uključujući i genocid u Srebrenici, nedavno međunarodno okvalificiran kao najveći zločin nad civilima nakon Drugoga svjetskog rata.

Kad imaš susjeda kakvog imaš, velika je pogreška upustiti se u politički dijalog kojim srpska vlast politički i medijski potpiruje svoje mase i u svakoj mogućoj prilici Hrvatsku proglašava ustaškom državom. Prepustimo stoga susjedske odnose trgovcima, kulturnjacima, sportašima i turističkim djelatnicima. Njihovi su interesi bitno različiti od političkih manipulatora, lažljivaca i mitomana unutar srpskih vladajućih struktura. Još nije posve jasno želi li se Srbija pridružiti Europi i zapadnom svijetu ili putinovskom hegemonizmu. Sjedenjem na dva stolca, s politikom osnaženim radikalnim pravoslavljem, Srbija se pretvara u oazu jednoumlja bliskog bezumlju.

Zašto bi se Hrvatska – članica Europske unije, NATO saveza i šengenskog prostora otvorenih granica – politički prepucavala s državom koja sve to nije i po svemu sudeći još dugo neće biti? U svakom bismo se trenutku trebali ponašati i predstavljati kao civilizirana zemlja koja zastupa zapadne demokratske vrijednosti. Zemlja koja se diči pristojnošću i korektnošću i svakim je danom sve udaljenija od balkanske krčme.

To znači da s turističkom ljubaznošću, jednakoj onoj prema svim drugim posjetiteljima, dočekujemo srpske goste na Jadranu, da ugošćujemo srpske umjetnike koji se žele predstaviti hrvatskoj publici, da trgujemo sa srpskim gospodarstvenicima koji teže robnoj razmjeni s Hrvatskom, da poštujemo sportsku veličinu Novaka Đokovića i da mu osiguramo ugodan boravak u Dubrovniku ili bilo gdje drugdje u Hrvatskoj. I da srpskog izgrednika u Kaštel Lukšiću deportiramo ondje gdje je „troprstićima“ mjesto. Vrijeme je da osnažimo nacionalni dignitet i ne nasjedamo svakoj primitivnoj provokaciji sa srpske strane, pišući o tome medijske traktate. Prisjetimo se kako su se nazivala vodeća informativna glasila u bivšoj državi: Delo (Slovenija), Vjesnik (Hrvatska) i Politika (Srbija). U tim je nazivima bilo mnogo simbolike. U Sloveniji se „delalo“, Hrvatska je pokušavala biti „vjesnik“ nekog novog doba unutar jugoslavenske „diktature proletarijata“, a u Srbiji se „politiziralo“ (spletkarilo, lagalo, sastavljali memorandumi o velikoj Srbiji i pripremalo za rat).

Živimo novo doba, u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, u geopolitičkim razmjerima svjetskim čudom ima li se na umu što smo sve pretrpjeli nakon raspada frankenštajnske države Jugoslavije i kako smo se obranili od velikosrpske agresije. Stoga je potpuno deplasirano sa susjedom i danas raspravljati o ustašama i četnicima, vrsti koja je i biološki nestala s političke scene. Hrvatska se stidi mračnog dijela svoje prošlosti i o tome se jasno očitovala, od ustavnih načela do svakodnevna života. Srbija još „kokardaši“ gdje stigne, a svakim se međudržavnim prijeporom vraća u davnu prošlost. O bližoj prošlosti šuti, nespremna vratiti čak i posmrtne ostatke ljudi koje je pobila u agresiji na Hrvatsku. I ne prestaje sanjati o „velikoj Srbiji“. Najbolje im je odgovorio preminuli sarajevski književnik Abdulah Sidran koji je rekao da „Bosanci nemaju ništa protiv velike Srbije, samo neka je grade na sprat“.

U Hrvatskoj ima mnogo razloga za divljenje prema srpskoj novinarskoj legendi Milojku Pantiću koji iznimnom hrabrošću i preciznošću pogađa u srž Vučićeva režima, a njega naziva „frustriranim huliganom koji se u mladosti nije uspio izboriti ni za mjesto među navijačima Crvene zvezde“. Pantić je dokaz da postoji Srbija s kojom bi se, uz međusobno poštovanje, moglo živjeti u dobrosusjedskim i obostrano ugodnijim odnosima. Ali nije na Hrvatskoj da je u tome podučava. Dovoljan im je Milojko Pantić, čovjek koji se stidi režima u kojem živi i koji bi mogao biti uzor mnogim hrvatskim medijskim stjegonošama.